Damir je inače iz Gradačca, njegova supruga je iz Livna, a njihova djeca kažu da su iz Srebrenice.

Čast je biti dio ljudi koji se nakon genocida vraćaju u Srebrenicu i pokušavaju ovdje ponovo izgraditi život, ističe Damir.

Bilo je nezamisliovo da će života ovdje ikada biti. Srebrenica je fenomen, nigdje se u svijetu nakon genocida život ponovo nije formirao.

Od juna prošle, do juna ove godine, rođeno je 28 beba i upravo to je ono što ovim ljudima daje nadu.

Nedaleko do Damirovog radnog mjesta je aščinica "Kod Omera".

Spahić Omer drži aščinicu od 1958. godine. Njegova supruga i on radili su do početka rata, onda su imali sreću u nesreći da pobjegnu, a onda su se 1999. vratili u Srebrenicu. Dvije godine kasnije, Omer i Omerovca, kako ih znaju u Srebrenici, ponovo otvaraju aščinicu.

Omer u šali kaže da je mlad i zelen kao pupoljak, te da mu posao koji voli nikad ne može biti težak. U Srebrenici je najsretniji i ovdje mu ništa ne smeta, osim politike.

Kad su oktobarski izbori i budući načelnik u pitanju, Omer kaže da mu je najmanje bitno koje će nacionalnosti biti.

Boško Tojičić, zvani Banana, u Srebrenicu je prije 18 godina došao iz Breze. Radi kao fizički radnik.

Kao ni Damir Peštalić, ni Banana nije rođen u Srebrenici, ali ovdje je najsretniji.

Novinar: Adna Zukanović
Snimatelj: Alen Alilović
Montaža: Ermin Ljumić