Bosna Srebrena je franjevačka provincija koja je jedina od svih ustanova bosanske srednjovjekovne države koja se uspjela očuvati sve do današnjih dana. Nakon osvajanja Sulejmana II, Bosna Srebrena bila je proširena daleko izvan granica današnje Bosne i Hercegovine, obuhvatajući i veliki dio današnje Hrvatske, prostiravši se od Jadranskog mora sve do Budima i Sofije.

Djelovanje bosanskih franjevaca u Bosni i Hercegovini smatra se veoma značajnim, dok danas Franjevački samostan sv. Ante predstavlja simbol Bosne Srebrene i franjevačke pristutnosti u Bosni i Hercegovini. 

U samostanu se danas nalazi i pinakoteka s više od stotinu djela savremene likovne umjetnosti. Zastupljena su djela brojnih slikara i kipara različite generacijske pripadnosti i umjetničkih pravaca. U ranije radove spada Krist Celestina Medovića te nekoliko djela Gabrijela Jurkića, među kojima se napose ističe slika Ratna žetva. Od drugih slikara sa svojim su djelima zastupljeni: Meštrović, Šimunović, Kljaković, Šohaj, Gliha, Murtić, Lovrenčić, Lah, Reiser, Seder, Poljan, Likar, Čurić, Pivac, Despić, Grgić, Kregar i dr.. Ova bogata zbirka ne odlikuje se samo raznovrsnošću autora i tema, nego i visokom umjetničkom vrijednošću, što je po sebi čini zanimljivom i atraktivnom.

Kako se to navodi u referatu o nacionalnom dobru čiji je autor Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika u Bosni i Hercegovini, u samostanu je sve do 2008. godine bio smješten i središnji arhiv Bosne Srebrene te je neminovna važnost ove institucije kao nacionalnog spomenika u Sarajevu. Najstarija građa potiče iz 17. i 18. stoljeća, iako građa iz tog vremena nije obilna. Razlog tome je što je starija građa (od 14. st.) koncentrirana u arhivima triju starih samostana u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu, jer su tamo u tom razdoblju bila središta franjevačkog djelovanja. Među najvažnije arhivske dokumente spadaju tzv. pro­tokoli ili zapisnici od sredine 18. do tridesetih godina 20. stoljeća. 

Gradnja samostana 

Uspostavom redovne crkvene hijerarhije 1881. godine i novom raspodjelom župa, pripala je župa Sarajevo dijecezanskom svećenstvu, čime je uloga franjevaca kao župnika u Sarajevu bila okončana. Oni su se tako tiho povukli iz glavnoga grada Bosne i Hercegovine smiještajući slijedećih nekoliko godina svoju redovničku upravu po izboru u nekom od obližnjih samostana. Iz godine u godinu ovaj se problem sve više osjećao jer su narastajući administrativni i drugi poslovi tražili što češću vezu sa vlastima. Osjećalo se prijeko potrebnim da se barem uprava franjevačke provincije Bosne Srebrene zastalno nastani u Sarajevu. Primoran okolnostima provincijal bosanskih franjevaca fra Anto Ćurić molbom se obratio vrhovnoj upravi u Rimu kako bi ona dopustila da franjevci u Sarajevu podignu rezidenciju. Vrhovna uprava pozitivno je odgovorila na molbu, nakon čega se Ćurić sa svojim sekretarom i jednim članom uprave (definitorom), 19. juna 1886. godine nastanio u Sarajevu. 

Nedugo nakon toga, uz izdašnu pomoć dobročinitelja 1893. postavljeni su temelji franjevačkom samostanu u Sarajevu. Novi je samostan građen u gotičkom stilu, prema projektu Carla Paneka, a gradnja je, zahvaljujući Ivanu Holzu, tako napredovala da su se franjevci već sljedeće godine, 31. augusta iz dotadašnjih iznajmljenih prostorija preselili u svoj vlastiti dom. Svečani blagoslov obavio je 16. septembra 1894. sam vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler.

Novi je samostan prvobitno je trebao biti prebivalište uprave bosanske franjevačke provincije, provincijalat. Međutim, osim toga, on je gotovo od početka također bio i sjemenište, kuća u kojoj su se trebali smjestiti i studenti filozofsko-teoloških nauka, budući franjevci i svećenici. Do tada su, bosanski franjevci bili primorani da svoj pomladak, nakon završenih gimnazijskih nauka i godine kušnje u novicijatu, šalju na filozofske i bogoslovne nauke u tuđinu, u Italiju, Ugarsku, Slavoniji. 

Čim je zgrada u Sarajevu bila završena, pomislilo se da se ovaj problem riješio. Međutim, određene okolnosti učinile su da su se u samostan bogoslovi nastanili u samostan 1897. godine, ali već sljedeće godine starješinstvo ih je poslalo po raznim samostanima diljem Bosne, a nova je zgrada ostala samo provincijala i dvojice kateheta. 

To je potrajalo punih dvanaest godina, do 10. augusta 1909. kada je uprava Provincije, na svom zasjedanju u Gučoj Gori, donijela odluku „da se bogoslovna mladež premjesti u Sarajevo“. Već iste godine, 6. septembra, stigla su u Sarajevo 24 bogoslova sa svojim odgojiteljima i profesorima. 

Samostan sv. Ante danas

Sjedište uprave odnosno Provincijalat bosanske franjevačke provincije bio je u samostanu sv. Ante od 1896. sve do 1963. godine. Ovaj je samostan bio i kuća novicijata 1942-1943. i 1986-1992. godine, a u njemu je 1984-1992. bila smještena i redakcija lista Svjetlo riječi.

U vrijeme temeljite obnove samostanske zgrade od 1983. do 1985. godine izgrađena je nova dvorana, a devedesetih godina nadograđene su iznad te dvorane još dvije nove.

Donedavno se u samostanu nalazio središnji arhiv Bosne Srebrene, koji je premješten u proljeće 2008. u Kovačiće. No, ostala je bogata pinakoteka s više od stotinu djela pretežno suvremene likovne umjetnosti najpoznatijih hrvatskih slikara.

Svakog utorka u samostanu se okupljaju katolički studenti grada Sarajeva, a u sklopu samostana, već više godina uspješno djeluje Mala galerija sv. Ante, u kojoj se održavaju različite kulturne priredbe. 

I zaista, franjevački samostan sv. Ante u Sarajevu na Bistriku, dugi niz godina predstavlja simbol franjevačke prisutnosti u našoj zemlji. Ovo mjesto samo je još jedan u nizu dokaza o bogatoj kulturnoj baštini i prisutnosti različitih religijskih skupina u našoj zemlji. Ujedno, ovo mjesto je simbol brojnih duhovnih inicijativa, međuvjerskog razumijevanja, saradnje, pomirenja i humanitarne pomoći kao najvrjednijih ljudskih vrijednosti i temeljnih odrednica Bosne i Hercegovine same. 


(Aldina Rovčanin)