Landžo je presuđenik haškog Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije i to za ratne zločine počinjene nad srpskim stanovništvom - u logoru u Čelebićima kod Konjica, u Bosni i Hercegovini.

U razgovoru za portal Source, Landžo otvoreno govori o svojim osjećanjima, o tome kako danas živi osuđeni ratni zločinac, kako su izgledale njegove godine provedene u zatvoru, suočavanje sa prošlošću i trenuci iskrenog pokajanja. 


U nastavku pročitajte opsežni intervju: 


Razgovarala: Aldina Rovčanin / SOURCE.ba  


SOURCE: Kako ste došli do toga da priznate ratni zločin, kako je izgledao taj Vaš put samospoznaje?

Esad Landžo: Put do mog priznanja krivice je počeo onog trenutka kad sam ja sam sebi priznao da sam uradio nešto strašno i neoprostivo. Ja ni dan danas nisam sebi oprostio, a ne vjerujem ni da ću ikada moći to uraditi. Mislim da je najgore kad neko koje je počinio nešto strašno, kao što sam ja, oprosti sebi. Smatram da ko to može da uradi, onda postoji mogućnost da ponovi isto tako nešto u budućnosti. Da bi tražio oprost od drugih ja moram biti taj koji će biti zadnji koji će oprostiti sebi. Početak moga puta ka mom priznaju je kada sam počeo da sa svojim advokatima obrađujem izjave svjedoka optužnice. Tom prilikom sam morao da se vraćam u prošlost kako bi svojim advokatima, koji su bili stranci, mogao pokušati objasniti šta se dešavalo. Onoliko koliko sam mogao da se prisjetim. Sve do tog trenutka sam smatrao da ja nisam ništa kriv i da sam bio samo običan vojnik koji je izvršavao naređenja svojih pretpostavljenih. Međutim, kad imaš stav i pogled nekoga ko dolazi van kruga u kojem si ti do tada živio, počneš dobivati pitanja i komentare koju su suprotni svemu onome u što si ti vjerovao da je tako i da tako mora biti. Zatim kad je počelo suđenje, počeli su i svjedoci da pričaju šta sam im sve radio. To je bilo teško za slušati. Na samom početku suđenja ja nisam vjerovao u to što su oni svjedočili. Svi smo znali da ima i određeni broj svjedoka koji nisu vjerodostojni u svojim svjedočenjima, ali meni su tada na početku svi tako izgledali. Međutim, nakon nekog vremena, radeći sa svojim advokatima, slušajući svjedočenja, ja sam se počeo da pitam ko ovdje laže, svjedoci ili ja. Slušajući svjedočenja, kod mene su počele da isplivavaju na površinu i moja sjećanja koja sam ja sve do tada potiskivao doboko u sebi, jer mi je tako bilo lakše živjeti i opstati u sredini u kojoj sam živio do mog odlaska u Den Haag. 

Pred sam kraj sudskog procesa na Tribunalu moja tadašnja advokatica je od mene tražila da prije izricanja presude se javno u sudnici izvinem žrtvama i njihovim porodicama. Ja sam to tad odbio jer nisam želio, kao što bi vjerovatno i bilo, da bilo ko kaže da sam se izvinuo samo da bih dobio manju kaznu. Ja sam zaista želio da im se iskreno izvinim, ali smatrao sam da to nije bilo pravo vrijeme. Tokom mog boravka na izdržavanju kazne, mene je kontaktirao jedan reditelj iz Danske koji je snimao dokumentarni film na temu zašto ljudi prelaze tu crvenu liniju u svojim životima. Taj Danac je prije mene kontaktirao nekoliko drugih osoba koji su bili optuženici i osuđenici u Tribunalu i svi su odbili da učestvuju u njegovom filmu. Kad je mene kontaktirao ja sam odmah pristao. Imao sam neku neobjašnjivu potrebu da govorim o onome što se dešavalo u mojoj prošlosti. Tako da sam ja sa njim tada uradio film koji se zove „Crossing the line“. Ta moja potreba da pričam o onome što sam ja radio je jedna vrsta terapije za mene. U posljednjih nekoliko godina sam učestvovao ovdje gdje sad živim, na skupovima koje je organizovao jedan profesor sa fakulteta. A radilo se o skupovima gdje su se vršile molitve za mir i iznosila razna iskustva iz raznih krajeva svjeta o ljudima koji nastoje da naprave pozitivne promjene u njihovim životima. Tako da ja i danas kad god mogu i gdje god mogu pričam o svom životu i stvarima iz moje prošlosti. Čak sam imao čast da se i susretnem sa Oliverom Simić koja živi u Australliji, a rodom je iz Banjaluke. Ona radi kao profesor i kad je negdje pročitala članak o meni, čak je došla iz Australije da me posjeti ovdje u Finskoj. I dan danas smo u kontaktu. 

SOURCE: Kada se danas prisjetite svega što se dešavalo, da li ste se pomirili sa prošlošću? Kakvi su Vam trenutni osjećaji? 

Esad Landžo: Teško je se pomiriti sa prošlošću kao što je moja. To je nešto što će me pratiti do kraja moga života. Moja trenutna osjećanja su pomiješana. U jednu ruku osjećam olakšanje to što sam imao priliku da iskažem svoje žaljenje osobama koje su patile zbog mojih postupaka, a u drugu ruku  i dalje imam osjećaj krivice kako prema tim mojim žrtvama. Pod tim podrazumijevam ljude koji su bili zatvoreni u zatvoru u Ćelbićima, njihovim porodicama, a također i mojoj porodici (moji roditelji). Zbog svega toga moji osjećaji mi djelimično i dalje ne daju mira u mom svakodnevnom životu. Ali čovjek ne može ni da odustane od svega ovoga što trenutno imam u svom ličnom životu.

SOURCE: Može li osuđeni ratni zločinac koji je svjestan svojih djela sebi oprostiti? 

Esad Landžo: Jednostavno rečeno NE. Ne može ako ima imalo ljudskosti, razumijevanja za bol drugih i svoju bol koja ga prati kroz život. Ja lično mislim (za mene) da bi bilo najgore da se pomirim sa onim što je bilo. Smatram da to može samo onaj ko nije spoznao sebe i svoju istinu. To može biti najteža stvar da se postigne za nekoga ko je bio u istoj ili sličnoj situaciji kao ja.

SOURCE: Kakav je bio Vaš put da se vratite „normalnom životu“ nakon što ste osuđeni za ratne zločine?  

Esad Landžo: Moj povratak u ''normalan'' život je bio trnovit i ispunjen sa duševnom boli. Mojim dolaskom u Den Haag, moji mentalni problemi, koje sam ja već počeo ispoljavati krajem rata su se pogoršali. Donekle se moglo podnositi dok je čovjek živio u laži. U samom početku imao sam problem sa spavanjem i raznim snovima. Međutim, kako se približavao dan suđenja, moje stanje se sve više pogoršavalo. Posebno zbog činjenice što sam morao da radim sa svojim advokatima odbrane na pripremi materijala za njihovo ispitivanje svjedoka tužilaštva. Tako kako sam više i sve više ulazio u srž tematike koja je tada bili predmet sudskog procesa moji pshihički problemi su se pogoršavali. Sve do tada sam živio u jednom svom svjetu u kojem sam ja bio heroj, borac na pravom putu, vojnik koji je samo izvršavao naređenja. 

Kako sam zalazio dublje u materiju i čitao izjave svjedoka, optužbe, moji pogledi na mene, moju prošlost i moje postupke su se drastično počeli da mijenjaju. Sa tom promjenom pogleda na svoj život počele su i promjene u mojoj pshi. Ono najteže što mi se desilo tada u životu je moja samospoznaja da sam kriv. Da sam počinio te teške zločine i da mi se za to sad sudi. Po spoznaji tih činjenica kod mene se javlja teški slučaj psihoze. Ja sam tada totalno puk'o po svim ''šavovima''. Nastupili su nesane noći, strašni snovi, počeo sam da čujem glasove i korake tih ljudih koje sam ja povređivao i kojima sam oduzeo živote na ovaj ili onaj način. Sve je bilo donekle lako se nositi sa mojom prošlošću dok sam živio u tom jednom vakumu koji sam ja stvorio za sebe i uz pomoć drugih ljudi u mom životu tada. Međutim, kad sam spoznao pravu stvarnost iz moje prošlosti moj je život postao pakao. Moja sreća u nesreći je bila ta što sam tada imao jednu važnu osobu u svom životu. To je bila tadašnja moja advokatica Cynthia Sinatra.

Uz njenu pomoć ja sam dobio svu potrebnu asistenciju od strane Sereterijata Tribunala, na čijem je čelu bila Dorothy de Sampayo. Mislim da se tako prezivala. Te dvije žene su odigrale jednu od najvažnijih uloga u mom životu u tom trenutku. Ja sam od strane Sekereterijata Tribunala dobio svu pomoć koja mi je bila potrebna. To se prvensteveno odnosi na psihoterapeutsku pomoć od strane jednog holandskoh psihologa (ili je možda bio psihijatar), zatim mi je data mogućnost da mogu da radim u vešeraju pritvorske jedinice, zatim su mi na moje traženje, odobrili da imam i mogućnost da slikam u svojoj ćeliji. Tako da sam ja uz pomoć Cinthye, počeo da učim i engleski jezik. Danas koristim engleski jezik kao drugi maternji. Tokom mog čitavog boravka u Den Haggu, oko 7 godina, ja sam redovno imao psihoterapiju sa tim holanskim doktorom. Nakon dolaska na izdržavanje kazne u Finsku ja sam, takoreći, od prvog dana tražio i dobio da mogu i tu imati redovnu psihoterapiju. Tako sam sljedeće tri godine mog služenja kazne u Finskoj ja nastavio sa svojom psihoterapijom. Nakon mog izlaska iz zatvora i da ostanem da živim gdje sam sada, meni je bilo plaćeno od strane Tribunala da mogi nastaviti sa psihoterapijom. Tako da je moj put od te „nenormalnosti“ u kojoj sam živio sve do 1996. godine pa sve do ove neke „normalne normalnosti“ koju sad živim je bio dugotrajan i veoma, veoma bolan. Ali uz odgovarajuću pomoć ljudi koji te vole, koji ti žele dobro i mojoj želja da pobjegnem od onog sebe starog me je dovela do ove neke normalnosti koju danas živim.

SOURCE: Da li danas možete reći da ste pronašli svoj mir? 

Esad Landžo: Danas sam djelimično pronašao mir u svom životu. Teško je pronaći potpuni mir, kada znam da sam svojim postupcima uništio mnogo drugih života. Ali se trudim svakim danom da sebi olakšam koliko god mogu. Nije lako, ali se valja boriti sa svim tim prošlim vremenom.

SOURCE: Da li ste tražili oprost od žrtava i šta su Vam oni kazali?

Esad Landžo: Da, tražio sam oprost od žrtava. Odgovor je bio kao što sam i očekivao - negativan. Ja tim ljudima i ne zamjeram.Vjerovatno ne bih ni ja mogao odmah oprostiti nekome ko mi je stvorio toliko boli i patnje. Meni jeste bilo važno da dobijem oprost od tih ljudi, ali mi je čak više bilo važno da imam mogućnost da im se lično izvinem za svoje postupke. Bez obzira da li će da mi oproste ili ne. Ja nisam želio da se izvinem tim ljudima preko neke treće osobe, već sam imao neopisivu potrebu da to ja lično uradim. Jer ja sam taj koi im je nanosio bol i patnju i jedino pristojno što sam mogao da uradim nakon svega toga je da im se lično izvinim zbog svega.

SOURCE: Da li su ljudi spremni da praštaju? 

Esad Landžo: Ljudi koji su otišli u neke treće države da žive i koji su izloženi jednom normalnom životu, mislim da su više otvoreniji za opraštanje. Zbog situacije u našoj državi, u kojoj se još uvjek ražmišlja na ono ratno i poratno vrijeme, teško će ko moći skupiti hrabrosti da bude drugačiji od ostatka društva. Boraveći u jednoj zdravoj sredino, lakše se spoznaje istina i dolazi se do spoznaje sebe. U takvim situacijama ljudi postaju više spremni za oprost.

SOURCE: Koliko vremena ste proveli u zatvoru?

Esad Landžo: Ja sam proveo sedam godina u Den Haagu, što podrazumijeva suđenje i proces žalbe, a 3 godine sam proveo na izdržavanju kazne u Finskoj. Od 15 godina ja sam provo 10 godina. Moje životno iskustvo iz toga perioda sam vam već objašnjavao u prethodnom odgovoru na početku. Većinu vremena sam proveo radeći na poboljšanju sebe kao ličnosti, kroz terapije, a za vrijeme izdržavanje kazne u Finskoj, nakon određenog vremena sam počeo da izlazim na vikende u grad u pratnji zatvorskog psihologa. Tako da sam se i tako spremao za ono što me je čekalo kad izađem iz zatvora. 

SOURCE: Kada vratite vrijeme unazad, šta Vam je donio život u zatvoru, a šta Vam je donio kasnije život na slobodi?

Esad Landžo:  Iskreno govoreći, meni je zatvor spasio život. Nakon završetka rata, 1996., pa sve do mog odlaska u Den Haag, ja sam bio potpuno ''puk'o''. Postao sam bio alkoholičar, tražio sam probleme gdje ih nisam trebao tražiti. Mojim odlaskom u Den Haag sam sve to naglo prekinuo. Tako da me je taj odlazak spasio od svega toga. Prvo u pritvoru, a zatim i u zatvoru, sam dobio svu nepohodnu pomoć, kako psihičku tako i svu drugu. U zatvoru sam naučio englesi jezik, dovoljno dobro da mogu komunicirati, pisati i čitati na engleskom bez problema. Tako da sam zahvaljajući tom mom boravku u zatvoru sam to vrijeme iskoristio maksimalno da otkrijem ko sam i šta sam. I što je najvažnije, šta želim dalje od svoga života. Život na slobodi mi je donio mnogo poteškoća u početku. Za mene je to sve bilo nešto novo. Koliko je bilo teško toliko je bilo i uzbudljivo jer sam krenuo sve ispočetka. Svaki dan je bio kao novi život.

SOURCE: Kako su Vas doživljavali Vaši prijatelji, porodica? Kako ste se nosili sa time? 

Esad Landžo: Moje teškoće sa shvatanjem stvarnosti su počele od onoga trenutka kada sam shvatio i upoznao sebe. Onog pravog sebe. Nepokvarenog dječaka koji je nekad živio u mene sve do tih nesretnih događenja. To je bio težak period moga života. Jedan od problema, u kojem se nađu ljudi popute mene, je kad si okružen ljudima koji ne vide ništa loše u tvojim postupcima iz rata. To je bio jedan od najvećih probleme sa kojim sam ja živio. To sam shvato tek kasnije kad sam počeo da radim na sebi. Problem je bio što sam ja za sve te moje prijatelje bio heroj, a ne monstrum. Jer dok ti se tepa, dok se hvališu tvoji postupci, koji su bili pogrešni, ti ne možeš da vidiš stvarnost u kojoj se nalaziš. Ne možeš da shvatiš svoje greške. Kad živiš u takvoj sredini ti ne možeš biti drugačiji od ostatka grupe ljudi, društva u kojem si tada živio. A druga stvar je bila ta što ja stvarno nisam znao šta ti prijatelji stvarno misle o meni.

SOURCE: Da li ste danas sebi oprostili i da li ste se istinski pokajali?

Esad Landžo: Nisam i ne vjerujem da ću ikada moći sebi oprostiti. Ne samo da sam uništio mnoge druge živote ljudi i njihovih porodica, već sam to učinio isto tako i svojoj porodici. Svojim sam roditeljima nanio dosta boli i sramote koju nisu zaslužili.Tako da nemem pravo da sebi potpuno oprostim. A što se tiče kajanja. To sam se zaista iskreno i od sraca pokajao. Kako pred Bogom, tako i pred ljudima. Jedno ne ide bez drugoga. Trebale su mi godine terapija i traženja sebe samoga u sebi, da dođem do tog trenutka kad sam mogao reći samo sebi da se kaje a u isto vrijeme da to i zaista mislim. Da to nisu samo prazne riječi.

SOURCE: Koja je danas vaša životna misija? Šta je ono u šta vjerujete? 

Esad Landžo: Moja životna misija, ako se to može tako nazvati, je da probam doprijeti do ljudi, iskrenih ljudi, koji misle i znaju da mi možemo bolje da živimo i stvaramo život zajedno. Ne može se narod, bez obzira koji, ocrnjivati ili smatrati krivim zbog postupaka pojedinaca. Moja životna misija je da stvorimo ambijent, kako sigurnosni tako i pravni, gdje ćemo doći do tačke u našim životima, da pogledamo jedni druge u oči i da iskreno se izvinimo jedni drugima za ono što smo učinili jedni drugima. Ne lažno izvinjenje, već ono što će nam doći od srca i dubine duše.

Vjerujem u Boga, gospodara ljudi. Vjerujem u iskrene i poštene ljude, gospodare svog umnog i razumnog razmišljanja i vjerujem u sebe, da sam napokon postao ono sto sam trebao davno da budem.

SOURCE: Kakvu pouku Vam je donijelo Vaše životno iskustvo i kakvu poruku želite poslati svima onima koji ovo budu čitali?
 
Esad Landžo:  Mene je život naučio da ništa samo ne dođe od sebe. Za sve je potreban, trud, cilj i želja za novim početkom ili starim nastavkom. Onima koji ovo budu čitali želi od srca, da budu manje osuđujući o stvarima u životu. Nekad se neke stvari dese u našim životima što nas odvede u neku krajnost, a mi nemamo nikakvu kontrolu nad tim događanjima. Mi smo zaboravili da smo svi nekad znali jedni druge, da smo živjeli i stvarali naše živote zajedno. Trebamo da saslušamo prije nego počnemo osuđivati nekoga, a ne znamo ništa o toj osobi. Treba nam da sjednemo i razgovaramo jedni sa drugima, bez obzira koliko budu bolne teme o kojima se mora razgovarati. Iz moga primjera se vidi da se može kad se hoće. Ja sam se sreo sa osobama kojima sam nanio toliko boli i patnje. Izvinuo sam im se iskreno i od srca. Oni meni nisu mogli oprostiti i to je O.K..

Nisam ni očekivao da će to učiniti, ali to u jednu ruku meni nije ni bilo važno koliko mi je bilo važno da ih pogledam u oči i da im se lično izvinim za ono što sam im ja učinio. Druga stvar koju moramo prestati gledati jedni u drugima, a to je ko je koje nacionalnosti. Ja se nisam izvinjavao Srbima, već sam se izvinjavao ljudima. Moramo tražiti ljude u našim sagovornicima, a ne Bošnjaka, Srbina ili Hrvata. Ako tako budemo gledali na stvari onda ne možemo naći tu ljudski pristup. Čim se spomene nacionlnost onda ta jedinka koja je patila zbog vaših postupaka, odjedanput nije više čovjek već pripadnik jedne od navedenih grupa. Tada više se ne možemo spustiti toliko nisko da imamo taj ljudski osjećaj u nama već samo vidimo neku veliku sliku u kojima se pojedinac izgubi kao u magli. Trebamo stvari pojednostavnjivati, a ne komplicirati. Naše komunikacije se trebaju voditi na ličnom nivou i sa iskrenim stavovima. Tek kad čovjek upozna zaista sebe onda će moći razumjeti i onoga drugog.