"U svoje političke nebuloze su ubacili i omladinu. Samo gori od njih su omladinci koji ih slijepo slijede. Najlakše se baviti politikom a da nemaš pojma, da nemaš ništa u glavi. Normalan svijet u ovoj državi može samo deset posto postići, a 90 posto su oni koji nemaju nikavu ideju i ne znaju ništa, a oni su okruženi svojom mladeži. Ja sam se zaledio neku noć kada sam slušao mlade iz tih vladajućih stranaka, to je katastrofa, koliko su oni zadojeni tom idejom nacionalizma. Sve se svodi na to, nema struke koja nije obuhvaćena", kaže glumac Josip Pejaković. 

Bivši je šezdesetosmaš. Borio se za pravdu, slobodu i nove vrijednosti. Ne misli da danas može biti revolucionara i mladih ljudi koji bi bili spremni na bunt i kritiku vlasti kako bi napravili promjene, bez obzira što su svjesni da žive u neimaštini i što u njima vlada veliko nezadovoljstvo. Sličnog je razmišljanja i profesor Slavo Kukić. 

"Za razliku od šezdesetosmaša, danas mladi ljudi djeluju po sasvim drugoj ideologiji. Jedan ugledni filozof je rekao da onaj ko sa 20 godina nije revolucionar je vjerovatno idiot, kao što je i idiot onaj što je revolucionar u svojim 60-tim. Naši mladi ljudi djeluju kao da im je 60 godina. Oni se uklapaju u postojeće ideološke matrice, koje su daleko od vrijednosti usmjerenih na promjenu društva. Druga matrica je totalna nezainteresiranost za društvene procese. Stanje razočaranosti koje rezultira odlukom da  spakuje stvari i ode", navodi Kukić. 

Oni koji nisu napustili zemlju, u strahu su da iznesu svoje mišljenje i da se pobune protiv sistema, jer je politika obuzela sve pore društva. Smatraju da će snositi posljedice ako pokažu da im se ne dopada vlast koja upravlja ovom državom. Tako se najčešće povlače u svoj mirni kutak neimaštine i vode se onom "Od mira glava ne boli",  ili postaju članovi određene stranke, jer je to, prema mnogima, danas jedini način da sebi život učine boljim. Ne prate politiku, ne zanima ih ko je premijer, ko je ministar, a najčešće ne bi uopšte o tome govorili. Tako su i naši mladi sagovornici uglavnom htjeli da im se puni podaci ne navode. 

„Politiku pratim toliko da vidim da nas kradu svakim danom sve više. Sve sami lopovluk. Svaka vlast koja dođe, kaže bit će nam bolje, a ono ispadne sve gore i lošije. Vijesti ne gledam, zato sto jednostavno javnosti se prezentira jedno, a radi se drugo. Igraju se s nama u svakom pogledu. Zaposlim se, nađem posao, oni pošalji inspekciju, napišu kaznu i meni i gazdi, te me skinu s biroa. U kafani sigurno neću pričati o politici, jedino mjesto za odmor i relaksaciju treba da upropastim sa politikom", kaže nam Fuad iz Sarajeva. 

Ni 21-godišnji Aldin nije zadovoljan svojim životom u BiH, ali smatra da nema tu puno mogućnosti za promjenu, te živi svoj život i bori se da na bilo koji način opstane. 

„Nisam zadovoljan stanjem u državi, jer kada vidimo stanje u drugim zemljama, kako biti zadovoljan. Nerviraju me osobe na vlasti, jer su bez ikakvih ambicija za naše bolje sutra. Veliki dio mladih ljudi je pasivan. Žive od danas do sutra. Ne razmišljaju o tome šta će biti za deset godine i kako će živjeti i od čega. Ali ima i onih koji se bore na sve načine da pomognu sebi i porodici. Jedan sam od tih. Radim posao koji nije vezan ni za moju struku ni za moju želju. Konobar sam. Shvatio sam da se sam moram boriti da preživim, jer od politike i onih koji upravljaju državom ne možeš dobiti ništa", kaže Aldin M. 

Koliko god mi imali razumijevanja za nemogućnost promjene stanja u zemlji i koliko god bili opravdani razlozi nezainteresovanosti mladih za društveno politička kretanja, ipak neshvatljivo je da jedan mladi čovjek, ogorčen, bez zaposlenja, bez mogućnosti za bilo kakav napredak, kaže kako je nepotizma i lopovluka bilo uvijek, i da tako ravnodušno može posmatrati da ga neko ugnjetava, bez ikakvog komentara. 

"To je ponašanje koje asocira na drogirane ljude, da ih ništa ne zanima. Ja sam profesor i često sam u prilici svjedočiti takvoj vrsti ponašanje. Sada je pitanje, je li po srijedi porodično filovanje koje datira od prvih dana života, a bilo je u ambijentu tih plemenskih podjeljenosti, jer ti mladi ljudi su svi rođeni poslije 90-tih. Je li uzrok tome filovanje u školi, sredini, i činjenica da iz njih  progovara bunt u odnosu na sistem vrijednosti koji ih zakiva. Ako je to, onda je ta malodušnost logičan slijed. Imaš iz sebe bunt, imaš oko sebe činjenicu da si okovan lancima, malodušnost je onda najlogičnije stanje stvari", kaže Slavo Kukić. 

Kada pitate mlade ljude koliko ih je glasalo na izborima, saznate da je to vrlo mali broj. Ne zanima ih. Radije će taj sat vremena izdvojiti za neku kafu sa društvom i čekati da će neka viša sila riješiti nešto u njihovom životu. 

"Na strani sam omladine, zato što ovi koji danas tumače historiju i ono što je bilo, tu omladinu nisu naučili kako je to bilo nekad. Oni su najmalobrojniji ali su najglasniji i nadjačali su ove ljude koji se boje za sudbinu svoju i svoje djece. Utjerali su strah u kosti svima. Nije ni onda bilo dobro, i tada se loše živjelo, ali je danas grozno. U onom sistemu omladina je bila mobilisana, da se razvije dobrovoljnost za radne akcije i slično. Ali, oni to nisu prenijeli na svoju djecu, koja su rađana 90-tih. Mnogoj omladini se i dopada sadašnje stanje, jer oni jednostavno ne znaju za drugačije", navodi Pejaković. 

Profesor Zdravko Grebo, vječiti revolucionar,  svojevremeno je znao kazati da nema više ideologije, da nisu isti ciljevi.  Sada ako nisi fudbaler, maneken, starleta ili nabildani s dva pištolja, nisi ništa. Zašto bi šest godina studirao medicinu, ili pet arhitekturu, a nudi se da budeš manekenka, ljepotica, kamatar. To je lakše. Tako da se od današnje omladine ne može ni očekivati razmišljanje i djelovanje kako je to nekad neko činio. 

"Pratim politiku samo onoliko koliko čujem iz vijesti. Ne pratim intezivno jer političari ništa ne čine da bi ova zemlja napredovala. Samo laži možeš čuti. Nervira me i Dodik, i Bakir, i Čovic, svi. Bio sam na februarskim protestima i uradio bih isto ponovo kada bi se organizirali neki protesti protiv vlade. S društvom rijetko pričam o politici i političkim dešavanjima. Omladina se umorila od svega što se dešava i ne vide mogućnost promjene. Ne vjeruju više nikome. Ovdje jedino državni udar ili neka revolucija može nešto promijeniti", kaže 25-godišnji  Meris Ćatić. 

Kako čekaju da neko drugi uradi i djeluje za njih, da im neko drugi život učini boljim, tako je, čini nam se i kada su u pitanju konkretne mogućnosti izražavanja nezadovoljatva. I na proteste bi izašli ako bi bili i svi drugi. 

"Pa izašao bih, ali društvo je pasivno po tom pitanju, tako da bi većina rekla "nema svrhe" i na kraju bi nas bilo 20 umjesto 1020. Mislim da nam treba neko spajanje organizacija svih vrsta za takve stvari i tek onda bi bilo nekog efekta. Nažalost omladina je pasivna i nezainteresovana. Izaći će možda osobe koje su bez osnovnih životnih potrepština, dok omladina kojoj roditelji daju sve to gleda s podsmjehom", kaže Aldin, a nije drugačijeg razmišljanja ni Fuad. 

"Pa kada su u pitanju protesti i javna okupljanja kako bi se nešto promijenilo, naravno da bih izašao na proteste, ali samo ukoliko bi se uključili svi stanovnici grada Sarajeva. A što se tiče javnog kritikovanja, mislim da ima mnogo pametnijih koji bi imali šta reći javno", kaže nam Fuad. 

Nisu samo mladi ljudi dovedeni u poziciju da šute i trpe. Ni njihovi očevi ne smiju kritikovati,  jer će ostati bez posla. Profesori također ne smiju svoje mišljenje javno iskazivati. 

"Ne želim vjerovati da možemo biti zakovani u jednom sistemu koji čitavo društvo vraća stoljećima unazad. Želim vjerovati da se mora stvoriti kritična masa koja će cijelu tu priču zatalasati. Želio sam vjerovati da se ta kritična masa stvara na socijalnoj osnovi u vrijeme kada su bili nemiri prije dvije godine, ispostavilo se da je to bio samo trenutni prasak. I da je to licitiranje nacionalističkih ideologija, po principu ko ne slijedi vođu on je nacionalni izdajnik. Još to ima takvu snagu da čak i gladne ljude ostavi kod kuće i ne sudjeluju u buntu. Ako su oni odustali, onda ne treba ništa posebno očekivati niti od mladog svijeta, bez obzira što bi taj bunt sada najlogičnije bilo očekivati. Nisam optimista barem za narednih pet godina", kaže sociolog i politički analitičar Kukić. 

Šezdestosmaši, za taj period govore kao o prekretnici i nečemu što je ipak donijelo slobodu. No, danas ne vjeruju da može postojati nešto slično. 

"Šezdestosmaši su bili replika na stanje u čitavoj Evropi, gdje su bile studentske pobune i onda je svako na svoj način davao svoj doprinos. Mi iz Sarajeva smo davali podršku Beogradu i govorili nemojte odustati. Ali ništa se nije promijenilo u našim životima osim što smo ušli u historiju. Borili smo se protiv korupcije, nepotizma, da jedna manjinska vlada upravlja sa tolikim brojem stanovnika.  Ali, jednostavno, oni su znali sve kompromitirati. U Sarajevu su podmetnuli kriminalce i razbojnike u tom vremenu da prevreću kola i obijaju radnje i rekli da smo mi kriminalci. Ili onaj pokušaj kada sam pozvao narod pred Skupštinom BiH da se urazumi, i taj skup je bio protiv postojeće vlasti. Golim tijelima smo se branili i tražili promjene. Odmah su u nas i tada ubačeni kriminalci, koji su počeli razbijati Skupštinu, pa smo onda svi mi platili visoku cijenu što smo se borili za pravu stvar. Pa i ovi posljednji protesti u BiH, nisu palili zgrade oni što su se istinski bunili protiv stanja, nego vlast. Ubacili su svoje ljude i napravili takvu situaciju, da ih ne bi ljudi istjerali iz vlasti. Oni vladaju i njima niko ništa ne može", navodi Pejaković. 

Ni novi protesti vjerovatno ne bi donijeli ništa pozitivno. Vođe bi vjerovatno ponovo gledali u koju stranku da se ubace i koju fotelju da zauzmu, kao što je bilo i februara 2014. One koje bi otjerali sa pozicija u vlasti, zamijenili bi novi, sa istim ciljem. Dakle, dok se sistem ne izmjeni nema promjene. Šezdesetosmaši navode kako mi možemo imati sistemska rješenja, ali mi imamo takve blentave ljude na vlasti, da će tim rješenjima onemugućiti da funkcioniraju. Imamo ljude koji naprosto blokiraju i ono što je dobro. 

(Alen Avdić)