Razgovarali smo 20-tak minuta, uglavnom o njegovom životu tamo. Malmo nije baš kao New York, ali zasigurno nudi sve što treba čovjeku kako bi mu svakodnevnica bila ispunjena pozitivnim dešavanjima. Nema depresije i nezadovoljstva kakvo vlada u Sarajevu. A kada sam se nakon završenog poziva zaista zapitao šta se to stvarno dešava, ima li išta dobro, nisam se mogao sjetiti ničega značajnog. 

Možete sada filozofirati i navoditi one lifestyle gluposti poput 'Nema veze gdje živimo, važno je kako se osjećamo. Ako su nam misli pozitivne i život će nam biti lijep'. Ovakve stavove mogu imati pojedinci koji su se 'uhljebili' u državne firme. Oni koji su se, na razne, često i  nemoralne načine, našli na dobrim pozicijama. Oni koji se uglavnom kreću u istim krugovima, i priča im se svodi na pohvale frizura, cipela i haljina. I s druge strane, oni koji ne spadaju ni u jednu od nabrojanih skupina, nego u one koji nemaju mozga ili ga ne koriste. 

Istina je jedna, koliko god se čovjek trudio da bude optimista i koliko god želio sebi dan uljepšati, ako ima imalo razuma, vidi da situacija ne nudi nikakvu mogućnost da ljudi budu sretni i zadovoljni. Da, ma koliko se neko borio za bolje i nastojao na sve načine stvoriti podlogu da sebi osigura normalan život, posao, karijeru, porodicu, u tome je sputan na svakom koraku. 

Mislite li da mladi ljudi odlaze iz zemlje tek onako. Ne. Odlaze zato što su ovdje završili dva fakulteta, aplicirali stotine puta za poslove, čak i one koje bi mnogi smatrali mizernim za svoje obrazovanje, pa opet nisu uspjeli. Za dvije godine je oko 80.000 ljudi otišlo. Mislite da su svi ti ljudi budale koje se nisu snašle ovdje. Nisu. To su često kadrovi koji su vrlo pametni, razumni, posmatraju svoju okolinu, i za razliku od pametnjakovića sa društvenih mreža i sarajevskih 'uglednih' krugova, pokušali su da prave promjene, da se pobune, pokazali su da mozak imaju, i kada su shvatili da ovdje nema promjene i da im život u svakom pogledu zavisi od nepismenih, bezobraznih, kriminalnih i korumpiranih ljudi, pokupli su svoje stvari i otišli. Ne podražavam odlazak, ali masovnost znači nužda.

Siguran sam da mnogi od vas na misle ovako, da ne smatrate kako je sve tako sivo, i kako ima i lijepih momenata. Možda i ima, ali ja ih ne vidim. Reći ćete i da sam negativac kojem ništa ne valja, ali baš me briga. 

Koliko se god trudio da vidim dobre strane trenutne situacije u Sarajevu, ja čujem da se priča o ratu, da se više nego ikada spominje raspad zemlje, da na već vrlo ozbiljnu retoriku Milorada Dodika, kojem SAD uvode sankcije zbog djelovanja,  Dragan Čović dodaje kako je plan treći entitet i podjela teritorije. 

Vidim da nikad nije bio veći broj prosjaka na ulici, da to nisu više primorana djeca romske populacije, nego dede i nane, te samohrane majke, koje su neredovna ili nikakva primanja natjerala na ulicu, pa stoje sa ispruženom rukom na svakom ulazu prodavnica i tržnih centara. Da mladići iz Zavidovića i Žepča dolaze autostopom kako bi na ulicama Sarajeva, jer je najprometniji, prodavali košpice i zaradili dnevnicu. 

Vidim da ljekari odlaze sa KCUS-a, a da direktorica ove ustanove umjesto odgovora na pitanje zašto odlaze, ismijava novinarku zbog ekavice, a njenom kolegi govori da nije normalan. Da navodi kako su napravljene velike uštede, one u koje je jednostavno teško povjerovati i da su doktori krivi za sve. Pozitivno jeste što se ljekarima zabranjuje dvojna praksa, ali nije istina da su svi otišli jer im je Sebija zabranila da rade šta hoće. Snimci na kojima prijeti ljekarima da će im grkljan iščupati, te da će je zapamtiti i da se ne igraju sa životom, jednostavno govore mnogo o direktorici. Jedni, oni kvalificiraniji i spremniji od same direktorice, sigurno sebi neće dopustiti da im upućuje prijetnje i da se prema njima ponaša bahato i drsko, a jasno je pokazala svoju ličnost na konferenciji na kojoj je ismijavala ljude kojima mora dati podatke o poslovanju. 

Vidim da žena sa bebom protestuje ispred Predsjedništva, i da ni sama ne zna objasniti šta je tačno natjeralo da sjedne na glavnu cestu, sa bebom u naručju, i na minusu traži da joj neko pomogne. Dok ona preklinje da joj se skrate muke ili pruži podrška, vlast kaže samo da je sklone sa ulice, a narod veli narkomanka. Možda i jeste, ali treba razmisliti i o tome zašto je to postala, detaljnije pogledati na uzroke koji dovode ljude u takvo stanje. 

Vidim da porodica Memić planira ponovo proteste, jer još uvijek ne znaju ko im je ubio sina, Dženana Memića. Da tvrde kako glavna tužiteljica sve zna, ali krije i štiti nekoga. Ista tužiteljica koja ne odgovara na pitanje zašto je u periodu od 1995. do 2016. godine, od  129 predmeta koji se odnose na krivično djelo ubistvo, samo 61 predmet presuđen. 

Vidim da Sanina Sefića, koji je automobilom ubio dvije djevojke, i dalje povlače po sudovima i ustanovama, dok ne smisle način da ga oslobode. 

Vidim da svako malo neko izvrši samoubistvo. Najčešće to bude sa nebodera na Alipašinom polju. Da je na željezničkoj stanici pronađeno ugljenisano tijelo. 

Vidim da se tržni centri stalno pljačkaju, da su na području FBiH u posljednja 24 sata zabilježene 72 saobraćajne nezgode. Vidim da se i kao nikad ranije govorio o otmicama djece ispred sarajevskih osnovnih škola. Da je nekoliko bombi bačeno na razne objekte u glavnom gradu. 

Vidim da gradski prevoz ne funkcioniše normalnim tokom, i da nam na to dodatno uvode zabranu vožnje automobila, i to ljudi koji nemaju nikakve kompetencije za takve odluke. 

Vidim da premijer zapošljava kćerku u državnu instituciju i bez imalo stida to saopšti javnosti čija djeca sa svojim diplomama odlaze iz zemlje. Vidim da i mnogi drugi koji su na vlasti, slijede njegov primjer i svoju rodbinu 'uhljebljuju' u bespotrebnim institucijama, koje su upravo iz tih razloga i uspostavljene. 

Vidim da je direktor ViK-a zaposlio svu svoju rodbinu i poznanike, a da pola grada svakodnevno nema vodu. Da se ljudi ne mogu normalno okupati, oprati veš i napraviti ručak.

Vidim, dok jedni govore kako ima dobrih dešavanja, ali ih mediji ne prenose jer žele samo krv, meso i skandale, da radnici Javnog servisa protestuju, jer rade u katastrofalnim uvjetima. 

Vidim da oni koji su krivi za sve što ne valja u ovom gradu i zemlji, razmišljaju samo o taktici kako da i na sljedećim izborima dobiju glasove. Nameću nam nacionalizam, i kažu da ako ne mislimo kao oni, time izdajemo svoj grad i ljude. A oni su izdali sve što su mogli. Jedni drugima prijete. Obračunavaju se fizički na sastancima, i to pripadnici iste stranke, pa se ne libe silu upotrebljavati ni u Skupštini. Zbog lopovluka i prevara često su i dio policijskih akcija i hapšenja. 

I na kraju, vidim da ljudi mnogo više troše vrijeme na to zašto je Tifa otišao da živi u Beograd i napustio Sarajevo, nego o tome šta im poručuje Fadil Novalić i ostali na vlasti svojim potezima, te kako glasati i za koga na narednim izborima. Umjesto da se uključimo i razmislimo, da pažljivo vagamo šta govore političari i kako se ponašaju, i pokažemo da nismo budale kojima je ovakav život dobar, mi više brinemo o Tifinoj sudbini.

(Alen Avdić)