Ekrem je, kako prenose mediji, zaklao suprugu te nakon policijske potjere i sebi oduzeo život. Kečo je navodno imao zabranu prilaska supruzi i njihovom maloljetnom djetetu, te je ranije bio hapšen zbog nasilnog ponašanja. 

"Bilo je oko 02:30, kada je njihov 17-godišnji sin pozvao i prijavio ubistvo. Oko 20 minuta kasnije, policija je locirala njegov automobil, ali Kečo je pobjegao kada su pokušali da ga zaustave. Nakon kratke potjere, Kečo je slupao automobil. Umro je na mjestu nesreće, a policija je na njemu pronašla ubode nožem u vrat", saopštila je policija. 

Sin bračnog para nije bio povrijeđen u ovom slulčaju. No, Ekrem Kečo je hapšen 2. februara zbog napada na svog sina, kada je navodno gurnuo dječaka, te je on udario snažno glavom o tlo. Navodi se kako je i 30. januara prebio svog sina. Njegova supruga je tada upozorila policiju kako ona i njen sin strahuju od Ekrema. 

Policijski izvještaji pokazuju da je Ekrem Kečo obično bio pijan kada je zlostavljao svoju porodicu, ali se ne zna još da li je alkohol uzrok ubistva.

Des Moines je najveći grad savezne države Iowa, a poznato je da u njemu živi veliki broj izbjeglica iz BiH.

NIJE SVE IDEALNO U INOSTRANSTVU

Iako je u posljednjih nekoliko godina hiljade ljudi napustilo BiH, sa željom da zasnuju bolji život u nekoj drugoj državi, vidimo da nigdje nije idilično. Kada se govori o dijaspori, uvijek je priča bazirana na dobrom, ugodnom i mirnom životu, no poslije ovakvih vijesti, vidimo da ipak nije sve savršeno i da očito ima pravih problema, koji vode do nezadovoljstva, nesreća, razbojništva, pa i ubistava. No, da ne bismo otišli predaleko sa ovim, ostavićemo policiji da utvrdi razloge ovakvog ponašanja i uzroke koji su doveli do tragedije. 

Mi ćemo u nastavku pokušati saznati da li je zaista sve tako besprijekorno, kao što uglavnom govore priče i tekstovi vezani za dijasporu i život Bosanaca u drugim zemljama. 

Šta je to što naše ljude nervira u mjestima u kojima trenutno žive. Koje to stvari nedostaju državama u kojima su nastanjeni. Na šta se naš čovjek ne može navići u inostranstvu. Pitanja su ovo za ljude koji žive u Švedskoj, Švicarskoj, Italiji, Australiji i Portugalu. 

"Nervira me hladno vrijeme u Švedskoj, a kažu kako vrijeme takvi i ljudi, pa me i ti hladni Šveđani nerviraju. Fali nam sunca zasigurno. Nedostaje nam ovdje taj socijalni život, fali tih naših kafića, restorana, mjesta gdje čovjek može izaći sa svojim društvom, popiti kafu, popričati o čemu, okupljati se. Teško se navići nekom iz Bosne na taj sistem života u Švedskoj, gdje si pretežno na poslu i sjediš u kući, krijući se od zime. Imam osjećaj kao da narod ovdje živi samo dan za dan i čeka da mu život prođe. Fali ta neka ljubav i žar u narodu, da čovjek može osjetiti da je živ. A u ljubavi ja mislim da je baš najteže. Švedska po prosjeku stanovnika ima najviše razvedenih brakova, a razlog je baš zbog tog stila života i mentaliteta naroda", kaže Alem Šorlija, koji živi u Švedskoj. 

"Previše su hladni ljudi u Švicarskoj. Švicarci ne vole one kojim se daju papiri i onda oni na ulicama prose. Ima takvog naroda iz Rumunije dosta. Ne vole one koji se oslanjanju na socijalno. Kažu 'Mi radimo i plaćamo sve, a oni dobiju azilantske papire i poslije neće da rade, već idu na socijalno, a mi kao radna klasa plaćamo to od naših plata'. Ne vole one koji na ulici prodaju drogu. Platu koju zaradiš, vjeruj mi, već je izračunato gdje je trebaš dati. Stanovi su jako skupi, osiguranje i slično. Nije sve tako sjajno", kaže nam Senida Mujčinović, nastanjena u Švicarskoj. 

 

"Nama svima je najteže što smo daleko  od svog rodnog  mjesta i to nam ovdje najviše nedostaje. Trenuto stanju u Italiji nije sjajno i ono što fali je posao. Stvarno je kriza, što se toga tiče. Oni koji su zaposleni, zaista moraju dobro čuvati posao. Mentalitet Italijana je takav da ne vole neradnike, pogotovo strance. Nervira ih kada vide naše ljude koji ne rade. Svi mi koji smo došli  ovdje, stigli smo kad je bilo stanje dobro  i bilo posla.  Sad rijetko ko može dobit i dozvolu za posao, a naravno oni bi sad bili najsretniji  da stranci  odu  iz Italije", kaže Armelin Kokić, koji živi u Italiji. 

 

"Činjenica je da Portugalci jedu zaista mnogo svinjetine i jedni su od onih koji jedu sve od svinje, znači sve, pa zbog toga moraš biti maksimalno oprezan u restoranima, naravno ako si musliman. Također, dosta je beskućnika i ovisnika o narkoticima, koji će vas zaustavljati na svakom ćošku i tražiti novac, posebno ako vide da si stranac. Prije svega nedostaje mi sudžuka. Ovdje to nema, oni imaju svinjsku. Čak ne mogu ni da vjeruju da postoji goveđa. Nedostaje vlasićkog punomasnog ovčijeg sira. Od ovog sira koji oni imaju ne može se ni sirnica napraviti. Meni puno nedostaje Željo i Grbavica, i ta veza sa klubom kakvu mi imamo, mada su i oni ludi za fudbalom, ali njihovi klubovi su bogati, sa jakom infrastrukturom, pa se to ne računa. Životni standard nije pretjerano bolji od našeg, ali postoji mnogo stvari koje su primamljivije od novca. Mentalitet ovih ljudi se dosta razlikuje od evropljana, prije svega što su bili pod diktaturom mnogo godina. I oni su utučeni, kao i mi", kaže Jasmin Grabus, nastanjen u Portugalu. 

"Mene ovdje najviše neriva što smo mi daleko od Bosne, i što naša zajednica nije baš tako složna kako može biti. Svako vuče na svoju stranu. Najviše nedostaju naši kafići, naša druženja. Onaj bosanski miris, naš narod, jer smo svi razbacani po Australiji. Ono što sam primijetila, na šta se teško navikne naš narod, jest da se ovdje ne može pušiti gdje hoćeš. Prihvatili su Bošnjake sa otvornim rukama, dali su nam sve moguće opcije da naši životi budu ljepši ovdje, samo treba biti uporan i svako može da postigne svoje ciljeve", kaže Nefa Alić, koja živi u Australiji. 

 

Dakle, iako mi svi silno želimo ljepši život, dobar posao, kvalitetnu hranu i garderobu, te dobro vozilo, i mislimo kako nam se sve to nudi čim pređemo granicu, oni koji su trenutno u inozemstvu pokazuju da to nije tako jednostavan i idealan put. Sigurno je da postoje prilike i veća šansa da napredujete, ali ništa ne dolazi samo od sebe. Uvijek je bilo, nešto dobijete nešto gubite. Ništa i nigdje nije savršeno. 

(Alen Avdić)