"To su politikanti, kukavice, koji nisu izgubili nikoga, nisu bili blizu nijedne grobnice. Ne može se zamijeniti ničim pravo žrtve na istinu. To pravo je važnije iznad svega, posebno neke blokade. To samo pokazuje da su oni sve vrijeme to željeli, samo im je trebao povod, a ovo nije uopšte povod za to. Nema ničeg iznad pravde. Stari ljudi su kazali 'Neka se vrši pravda, makar svijet propao'. Imali bismo mi neki latentni mir da nije došlo do ovog, ali koji bi samo čekao neki drugi povod. Vidjeli smo to mnogo puta. Nepojmljivo je da jedan od lidera kaže da je ovo akt mržnje jednog naroda prema drugom. To samo bolesna osoba može kazati", kaže Amor Mašović, iz Instituta za traženje nestalih osoba. 

Jesu li Ivanić i Dodik bolesni ili ne, ostavljamo to stručnjacima. Fizički nisu sigurno, jer trče na sve strane i na sve načine se bore da ospore jedino pravo onih koji su izgubili svoje najmilije. Zaboravlja Ivanić da su upravo ti ljudi glasali za njega i dali mu priliku da bude član Predsjedništva. Jasno nam je da ljudi tek onda kada dođu do pozicije govore ono što zaista misle, i znamo da je politika u našoj zemlji najsramnija grana, no sada, kada pojedinci pretvaraju istinu u laž, vidimo da neki zaista i  jesu materijal za psihijatre. Ne čudi takav stav od onih koji lažu i činjenice negiraju godinama. Zabrinjava mišljenje koje se mijenja iz dana u dan. No, znajte, šta god vi planirali ili govorili, podaci ne lažu.

"U Kamenici, koju zovu 'Dolina smrti', je pronađeno trinaest masovnih sekundarnih gobnica. Po broju žrtva, najveća bi trebala biti grobnica 'Glogova', u kojoj uistinu nismo našli tih hiljadu i po žrtava ubijenih u zadruzi u Kravici, jer su te žrtve naknadno prebačene u druge grobnice. I mjesto Glogova ima čak 13 svojih sekundarnih grobnica. Jedan Mladić, koji je imao 22 godine, po imenu Kadrija,  je pronađen u čak pet različitih grobnica, i to od njegovih 207 kostiju pronašli smo samo sedam, na prostoru od 32 kilometra", kaže Mašović. 

'Sedam kostiju u pet grobnica, mladić od 22 godine' 

'Sedam kostiju u pet grobnica' 

'Sedam kostiju' 

Jeste li pametnjakovići pitali Kadrijinu porodicu je li revizija presude opravdana i potrebna? Jel mislite da je majci Kadrijinoj važno da se vi na svojim radnim mjestima slažete. Mislite da ona ne vidi kako na poslu uglavnom tipkate mobitele, spavate ili čistite nos. Jel smatrate da njegovu porodicu brine hoće li im litar ulja biti jeftiniji, ako vi budete saglasni. 

Mislite da Sanela Selimović ne zna kako radite i gdje vodite ovu zemlju, i da sa vama nikada nećemo biti u boljoj situaciji. Pa, pored svega, još oduzimate i posljednji tračak nade. Kažete treba oprostiti i krenuti dalje, bez revizije, a niste pitali žrtve može li se oprostiti. 

"Ne bih mogla nikad nikome oprostiti za ovo, ja ne mogu. Izgubila sam pola porodice, oca, brata, amidžu, dosta familije. Našli su mi brata i amidžu, ali oca nismo nikad pronašli. Brata sam ukopala u Potočarima. Nikakvog traga za dvadeset godina od moga oca nema. Pitali smo, raspitivali se na sve strane, ali ništa. Neka svako sebe uzme u obzir, pa će svi znati kako nam je. Živimo u nadi, a nade je sve manje. Voljeli bismo da nađemo kosti, ali kako vrijeme prolazi daj Bože", kaže Sanela Selimović iz Srebrenice. 

Nije Sanela jedina čija nada polako nestaje. Još je sedam hiljada porodica koje žive sa istim mislima. Nisu to ljudi kojima je potreban autoput do Beograda. Njihov put vodi do kostiju djece i muževa, do pravde koja će barem na trenutak ublažiti gorčinu koju osjećaju cijelog svog života. To je jedina nada koja im ostaje, a svakom godinom koja prođe, sve su dalje od pronalaska svojih bližnjih. 

"Oko trideset hiljada nestalih ljudi smo imali. Do sada je identificirano 22.500. Vrijeme je naš najveći neprijatelj. Sve je teže doći do informacija. Čak i kada dođemo do grobnice, sve je teže idetnificirati tijela. Gubi se DNK mogućnost analize. Vrijeme radi protiv nas. Strahujem da neki nikada neće pronaći svoje najmilije. Nijedan sukob, kakav god bio, nikada nije donio pronalazak svih nestalih, pa tako je i u ovom slučaju. Evo, mi smo prije pet godina u jezeru Perućac pronašli šest oficira Austrougarske vojske, ljudi koji su prije sto godina dospjeli na dno jezera. Dakle, kada ih više niko ne traži i kada možda ni njihova rodbina više nije živa. Tako je i sada, jer neki ostaci više ne egzistiraju, jer smo imali spaljivanja djeca i beba u Višegradu. Ti ostaci su pretvoreni u pepeo. Ili oni koji su skriveni na dnu jezera, dubokih jama i slično. Koji je broj od tih sedam hiljada koje nećemo pronaći, sada ne znam. Ostali su uglavnom oni najteži slučajevi", kaže Mašović. 

Da političari iz RS-a ne mare za žrtve i negiraju genocid jasno smo vidjeli u njihovom dosadašnjem djelovanju. Da su spremni na sve kako bi pokazali svoju snagu, vidjeli smo održavanjem referenduma i slavljenjem navodnog praznika. Ne može nam biti čudno što se bore protiv revizije presude Međunarodnog suda po tužbi BiH protiv Srbije, jer su i mnogi od njih bili učesnici onog zbog čega se i pokreće revizija. Nagrađuju ratne zločince odlikovanjima. Daju nazive domovima po ratnim zločincima. U ratu su ubijali, a poslije rata zovu i traže novac za informacije o grobnicama. Sada, hoće da se oprosti i da krenemo ka putu EU, kao jedna sretna porodica. 

"Dugo vremena sam mislio da je beba u Višegradu najteži slučaj, ili jedna beba koju sam lično iznosio iz jame u blizini Ključa, na dubini od dvadeset metara. A onda, prije par godina, sam se suočio sa jamom koju su ostavili Holanđani u Potočarima. Tu je bila novorođena beba, koja je tek na nekoliko sekundi udahnula život. Majka se porodila u hali i beba nije imala uslove da preživi. Strahovali smo svi hoće li ostati išta od novorođenog djeteta. Na sreću, taj holandski vojnik koji je tu bebu ostavio u grobnicu, stavio je u jednu plastičnu kesu i ta kesa je omogućila da se sitni djelići skeleta očuvaju. Možda je to najteži trenutak za mene", kaže Amor Mašović. 

Ono što više zabrinjava od djelovanja isfrustriranih i histeričnih političara iz RS-a, je razmišljanje i poruke samoprozvanih političara, 'intelektualaca' i analitičara iz Federacije, koji smatraju da nam revizija nije trebala, jer će biti odbijena. Da će navodni bojkot institucija, naš 'vrlo blizak' korak ka EU samo pogoršati. 

Bagro uhljebljena i nesposobna, ako ćemo zbog toga što tražimo kaznu za onog ko nam je ubio majku ili oca ostati bez nekog autoputa ili bez članstva u EU, neka tako i bude. Sa vama, takvima, nama ni u EU nema života. 

(Alen Avdić)