Prilično 'tvrdoglav' lift uspjevam nekako zaustaviti. Razumijem gospođu koja trči sa cekerom. Od dva lifta koje zgrada ima,  jedan je uvijek u kvaru. 

Prvo se zahvaljuje, čak tri puta, pa tek onda pritisnu broj 11. 

'Nikad ih isčekati, stalno ih popravljaju a konstatno ne funkcionišu. Kako da ovo iznesem na vrh zgrade', priča mi gospođa.

Moram biti iskren, u prvi mah nisam slušao, no nastavlja ona sa rečenicom 'Kakvi smo i kako se ponašamo, dobro nam išta funkcioniše. Bolje se ponašaju životinje od nas' i pokazuje na prosuti smoki u liftu, te tako dobija moju pažnju. 

'Jest gospođo, zaista ne razumijem da neko iza svog djeteta neće da počisti ili kućnog ljubimca. Ne mogu da vjerujem da neko ostavi kesu limenki u liftu, ili to baci sa svog prozora na tuđi automobil', zaključujem ja. No, tek tada  žena poče govoriti o našem ponašanju, tako da ga evo pretvaram u novinarsku priču.

'Ma nije ovo najstrašnije, otpad ostavljaju pred ulazom, u hodniku, gdje stignu. Kada ih zamolim, kao vas, da sačekaju s liftom, oni ga namjerno pritisnu da krene. Kada prolaze pored vas, neće izgovoriti 'Dobar dan'. Ovi mlađi kažu 'Šta je bako, šta buljiš'. Ja ne znam gdje ovo vodi i šta se dešava sa svijetom. Niti ko koga poštuje, niti ko kome želi pomoći. Što je najgore, vidim po komšijama, da ni u porodici ne mogu da nađu zajedničku riječ. Svi su napeti, svi imaju neki opasan izraz lica. Gledaj svoja posla i šuti, tako nam je došlo', govori gopođa, zatim izlazi i podiže ruku u znak pozdrava.

Nakon ovog razgovora, zaista počinjem razmišljati jesmo li stvarno tako zaglibili u neljudskosti i nemoralu, da više ne možemo podnijeti bilo šta i bilo koga. I da ne doživljamo ništa drugo osim svojih interesa. 

S obzirom da nije baš jednostavno pronaći mnogo primjera lijepog i moralnog ponašanja pojedinaca ili grupa, vidim da stanje u kojem se nalazimo kao narod, nije dobro i ne vodi ničemu. 

U najnemoralnije spadaju političari. Imaju visoke plate, uzimaju sve naknade koje ih se tiču, a pored toga prodaju radna mjesta, uzimaju mito, kupuju vikendice i stanove, rade sa lažnim diplomama. Državu su doveli na sami rub, što građane tjera da se vode 'trbuhom za kruhom', pa samim tim su često i prinuđeni gaziti moralne vrijednosti. Koliko je ova grana potvrda nemorala, pokazuje činjenica da imamo tek jedan ili dva  primjera kada se političar spominje u pozitivnom kontekstu. Toliko je politika sramna postala, da se čovjek pita je li moguće da ovakvo nešto kaže jedan političar:

"Mene je sramota da primam 4.500 KM platu, kada profesor u bihaćkoj gimnaziji nema ni hiljadu, kada radnik u trgovini prima 400 KM. Ja sam takav, i mislim da mogu dobro živjeti sa 2.500 KM. Onaj ko nije takav to i ne razumije i prevodi to na svoj teren i daje tome neke druge konotacije, kao populizam. Kosa mi se diže kada vidim političke elite koje svoje pozicije koriste za uzimanje mita i nemilosrdno na svim stranama uzimaju novac. Ja to nikako ne mogu da shvatim", kaže za Source gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić, koji se odrekao pola svoje plate. 

I ovaj, skoro jedini primjer, u kojem se bh. političar iz moralnih razloga odrekne 96.000 KM, mnogi su negodovali i nazivali populističkim. No, Fazlić poručuje da ovo nije kupovanje glasača, i da se nakon ovog mandata ne namjerava više kandidovati za gradonačelnika, niti bilo koju drugu političku funkciju. 

Svi oni koji smatraju da je ovakav potez maska, neka nam pokažu i svojim primjerom, makar bio populistički, da se mogu odreći jednog svog stana. 

Tezu, da su političari najnemoralnija vrsta, potvrđuje i sam gradonačelnik Bihaća i kaže da nemoralnost nije pojava koje traje godinu ili dvije, nego od samog rata. 

"Političke elite su pod nacionalne i druge interese poturale mnoge stvari koje nisu poštene i pravdali su to višim interesima i to je najteže iskorijeniti. Ja budžet mogu napuniti, napraviti bolju organizacionu šemu, ali te neke stvari koje ljudi sebi dozvoljavaju je jako teško izmijeniti. U periodu smo tranzicije i u toj opštoj grabeži je sve 'dozvoljeno'. Naravno onaj koji ima moć to najčešće i koristi. Tako se i obični narod počeo voditi, jer moral je stalna borba. Teško je u ovom vaktu ostati principijelan. Čitav život se čovjek presipitije i to je stalna borba. Neki jednostavno žele da budu dobri i pozitivni bez obzira na okolnosti, a jednima je svejedno za ljudskost, jer im to nije usađeno. Neki smatraju da je lična korist osnova svega i to je moralno po njima. Od čega nemaju koristi, oko toga ne žele da gube energiju i vrijeme.  Kao društvo kompletno smo izloženi padu morala, pa često i oni koji to osuđuju, ne rade to zato što su principijelni i pošteni, nego zato što ne mogu i oni da učestvuju u tome", kaže Fazlić. 

Nije samo politika grana koja ne pravi razliku od dobrog i lošeg. Bilo koju sferu naše današnjice da uzmemo u obzir, vidimo da  interes i lopovluk dominiraju. 

Jedni će kazati, vjera je ono što je najčistije i što bi nam trebalo biti uzor. No, pouzdano znam hodže koji su šverceri i prevaranti. Lično iskustvo. Vidim popove koji orgijaju s maloljetnicima. Muškarcima. Dupli grijeh. Vidim vjerske službenike na izbornim listama. 

Vidim da nam više ništa nije sveto. Da se družimo sa onima koji imaju novac, koji će nam platiti kafu, ponuditi cigaretu, platiti piće. Da će jedni radije krasti nego raditi za 500 KM. Da su djeca roditelji svom ocu ili majki. Da muškarci uglavnom gledaju kako da dođu brzinski do novca, makar to bilo i dilanjem droge. Da djevojke žele skupe bunde i torbe, makar zbog toga morale pružati seksulane usluge starcima. 

"Ja radim ovaj posao dugo i gledao sam svašta, ali ovako nikad nije bilo. Čini mi se da su žene postale i gore od muškaraca. Ulaze mi djevojke mrtve pijane u automobil i povraćaju. Polugole hodaju. Nude mi seks za vožnju. Vozim ih na lokacije gdje ih već čekaju mušterije. Znam tri djevoje, za koje nikad u životu ne bih rekao da su nemoralne, ali eto pare sve mogu. To su tri sestre, crne, prelijepe, nikad ništa ljepše u životu nisam vidio. Kao iz meksičke sapunice. Vozio sam ih i ranije, pa su zajedno skupljale novac da mi plate, jedva skuckaju. Nosile se onako, prosječno. Sada su se sve tri spetljale sa Arapima, i to sve motorci. Oni slabi na žene, a one hoće lovu. Sada te sestre nose Gucci i Fendi, i ostavljaju mi po dvadeset eura za vožnju. Eto, dokle je došlo. Šta očekivati onda od onih koje su već bile raspuštene', priča mi taksista sa Ilidže dok me vozi kući. 

Kažu opet, škola je temelj. Tu se uči kako postati čovjek. Tu se pokazuje razlika od dobrih i loših strana življenja. No, vidjeli smo mnogo puta da ni obrazovni sistem u našoj zemlji nije opcija koja je sasvim čista. Sjetimo se da je bivši direktor Osnovne škole "Isak Samokovlija" Kenan Vučijak, osuđen na zatvor, zbog zloupotrebe položaja te upućivanja prijetnji, čime je  za sebe pribavio korist u iznosu većem od 10.000 KM. Sjetimo se da je i Sudo Lavić, nekadašnji direktor "Desete osnovne škole Ilidža", osuđen na osam godina zatvora zbog spolnog odnosa s djetetom. 

No, u moru negativnih ima i poneki pozitivan primjer, pa ih kao takve treba istaći sa posebnom pažnjom. Za svaku pohvalu je postupak učiteljice Sanele Ljumanović iz OŠ "Osman Nakaš". U razredu koji je vodila, koji broji 32 učenika, našao se i  Zejd Ćoralić, dječak koji je gluh. Kako bi što lakše funkcionisali, ona je, zamislite, cijeli razred naučila znakovnom jeziku. 

"Ne znam da li je ovo moralno, etično, ovo je normalno, ljudski. Kako se mnogo priča o ovom slučaju, to govori upravo o tom stepenu morala. Na veoma niskom je stepenu danas moral. Ne znam zašto, je li zbog tranzicije i toga što stalno težimo nečemu materijalnom. To sa znakovnim jezikom je sasvim normalan primjer. Dobila sam dijete i morala sam nešto uraditi. Šta sam mogla, da ne pričam pet godina sa djetetom. To je stvar koju bih očekivala sutra da neko uradi i za moje dijete. Znam nekoliko primjera, gdje su također bila djeca koja ne čuju, a nastavnice nisu naravno zbog inkluzije mogle tražiti da se takva djeca isključe, pa su svakodnevnim sugestijama i neradom, natjerale roditelje da djecu upišu u specijalnu školu, a one su kao čiste jer nisu to tražile otvoreno", kaže za Source Sanela Ljumanović. 

Šta je razlog što danas imamo vrlo malo primjera poput Sanele. Ili nastavnice Alene Lonić, koja je svojoj djeci skupila novac za ekskurziju a da toga nisu bili ni svjesni. Zašto nema veći broj osoba poput Rešide Kovačević  iz Jajca.  Ova gospođa već 16 godina svakog dana čisti otpad koji bacaju prolaznici i nesavjesni građani.

"Kupim sve što nađem u prirodi. I svijest kod mnogih građana je poradila i vidijeli su razliku. Mnogi sada slijede moj primjer. Bilo je onih koji su me odvraćali od ovog posla, ali meni je zadovoljstvo raditi i stvarati. Takva sam od malih nogu, pa do smrti. Ljubitelj sam prirode i svega što je pozitivno. Na negativno se nisam osvrtala. Oni bace smeće, ja pokupim, i sve tako. Oni koji su se trudili da me sputavaju, vidjeli su da sam uporna i popustili. Oni koji su mi nekada ružne riječi upućivali, sada se izvinjavaju i cijene moje zalaganje za ovaj grad i čaršiju. Nije sve u novcu, treba sve raditi s obrazom", kaže Rešida i poručuje da  nije luda, kako to neki znaju reći. Pita se šta bi pametni, da nije ludih koji čiste.

Zašto je mali broj ljudi poput Fehima i Fahrudina. Dok jedni pse truju i ubijaju, Fahrudin Bravo  ih spašava, liječi i udomljava u kuće širom svijeta.  Dok mnoge njegove kolege neće da rade ni onda kada trebaju, i dok građani čekaju autobus a oni sjede u kafani i piju kafu, Fehim Oruč je na dan štrajka svoje firme odlučio prekršiti sva pravila i biti čovjek. 

"Kolege su me napale što vozim narod. Pozvao sam policiju i prijavio ih. Pitali su me zašto vozim, ko mi je dao pravo da vozim, vrijeđali me. Bilo je reakcija, psovki, vrijeđanja, ali sam sve izdržao, njima na čast njihova djela. Ugledni ljudi su mi čestitali i obični građani. Uvijek bih isto postupio", kaže Fehim Oruč.

Vozio je građane u toj teškoj situaciji za sve stanovnike Sarajeva i zaslužio neizmjernu zahvalnost mnogih. Nažalost, ovakvih primjera je vrlo mali broj. Masa je uglavnom vođena linijom manjeg otpora. 

"Ljude danas uglavnom vodi strah od nesigurnosti, pa i one kojima nije bitan novac. Oni iz straha od nesigurnosti sve sagledavaju u novcu. Sve se gleda površno. Ne znaju da li da kažu djeci da 'uči dobro i završi fakultet', ili 'nemoj, otvorit ćemo granap'. Vide da mnogi koji su završili fakultet odlaze van BiH da bi imali normalan život. Razumijem donekle roditelje, ali uvijek govorim hajmo učiti fakultete i boriti se da ne bude tako kako je danas. Učim djecu da razmišljaju i da se ne vode masom. Da imaju svoj stav. Ne smatram da je problem što neko ima mišljenje i stav prema životu.  Možda je lijenost razlog što idemo linijom manjeg otpora. Od tridestero djece neka odgojim petero kako treba, to ja velika stvar. Ja sam uvijek govorila što mislim i nikada nisam imala problema", kaže učiteljica Sanela Ljumanović.
 
Istina je da jesmo sami sebi najvažniji, i da ako sami sebe ne cijenimo, niko nas drugi neće cijeniti. No, uvijek moramo znati praviti razliku između samopoštovanja i sebičnosti. Kao što previše samopouzdanja prelazi u aroganciju i vodi nas na stranputicu, tako i previše zalaganja za ego vodi nas u bezosjećajnost zbog koje gubimo sve ono zbog čega se i zovemo čovjekom. 

(Alen Avdić)