Beživotno tijelo dječaka pronađeno je na lokalitetu Potok u zaseoku Juroševići kod Lopara, samo jedan kilometar od najbližih kuća, na nepristupačnom terenu u šipražju. Tijelo je pronašao tetak mališana.

Navodi se da je smrt nastupila onoga dana kada je nestao, sudeći prema vanjskom pregledu tijela. Tijelo je nakon identifikacije prebačeno na patologiju u Bijeljini gdje će se najverovatnije obaviti obdukcija.

"Ne znam, da vam iskreno kažem ne znam, i ja sam razmišljala, vjerovatno ga je nešto privuklo. Da je htio pobjeći od kuće, nije sigurno. Njih privlače neke stvari koje mi ne znamo, samo znam da nije majka kriva, što bi neki možda rado kazali. Djeca sa autizmom žive u svom svijetu. Imaju život koji se razlikuje od našeg. Ja ne znam ni svoju djecu u potpunosti. Problem je najčešće u komunikaciji, što dio te djece nije verbalan. To je selo, vjerovatno nije imao orijentaciju u prostoru. Ja znam kada je moje dijete bilo malo, on je samo išao pravo, ali sada već imaju trag i okrenu se. Uvijek treba reći koji autizam je u pitanju, jer ako nije verbalan, dijete se neće odazvati kada ga zovete. Boje se nepoznatih ljudi. Moguće je i da se povrijedio. Možda je bio mrak pa se nije mogao ispetljati, zaista ne znam. Pazite, autizam može nekad pratiti i mentalna retaradacija. Uvijek ima više strana. Ko zna koji slučaj je bio Konstantin", kaže majka djece sa autizmom Aida Šahmanović. 

Autizam je kaže jako kompleksan i individualan. Ona ima blizance i različito ga ispoljavaju. 

"Moji imaju visokofunkcionalni autizam, idu u školu. Ne mogu vam ispričati priču roditelja koji ima teži slučaj, koji ima neverbalno dijete.  Svi slučajevi su različiti. Ne mogu se postaviti na mjesto tih roditelja, jer moji mogu koliko toliko reći šta žele. Ja nisam dobar primjer, jer imam finansijska sredstva i ne ovisim od države. Imate roditelje koji ovise od države, koji ne mogu raditi i nemaju posao, to je mnogo teže. Uvijek možete pronaći nekoga u Sarajevu da priča o autizmu, ali treba pitati nekoga iz malog mjesta, možda tu jadnu majku Konstantinovu, da kaže kako živi s tim. Znam ženu iz Fojnice koja ima dvoje djece sa problemima, pa je i ona više otišla na živcima. Šta se dešava u ruralnim sredinama, zatvori ga u kuću, nema gdje drugo. Jer i kada izađe napolje, ljudi će u malim sredinama reći luđak, govorit će svojoj djeci nemoj se igrati s njim. Niko se neće zapitati kako je toj majci bilo deset godina, i ko joj je pomogao, niko. Zamislite porodicu koja nema interneta, koja nije edukovana, pojma nema šta je autizam", kaže Šahmanović. 

Poslije tragedije, jedni se pitaju šta je uopšte autizam, dok se drugi spominju narukvice koje bi djeca sa autizmom trebala nositi kako bi se u svakom momentu znalo gdje je dijete. No, to je kaže Aida još uvijek daleko od našeg sistema.

"Vidjela sam i ja te narukvice GPS, odnosno satove. Dobra je ideja, ali šta ako ga skine. To je ideja da se preko zdravstvenog nama roditeljima prizna, ali nema šanse, kod nas svi zatvaraju oči i uši. I da naručiš narukvicu, evo moji prvi, šta ako skinu. Moj sin je toliko htio lego sat, ja sam kupila sat, no kada sam mu stavila na ruku on vrišti. Pa i te narukvice, ako je kupiš imaćeš je, ako ne kupiš nećes. Djeca kojoj trebaju ortopedska pomagala i kolica, ne dobijaju to, a kamoli narukvice", priča Šahmanović. 

Aida je za dijagnozu autizma kod svojih blizanaca saznala prije šest godina. Djeca su joj kaže bila vesela, razdragana, ali nisu komunicirali. 

"Bilo je nekoliko rečenica koje razumiju. Nadala sam se da će progovorit, dok mi neki unutrašnji osjećaj nije rekao da odem na pregled. Tako smo dobili dijagnozu. Potpora mi je bilo iskustvo drugih roditelja, te literatura na internetu. Radila sam sve da se obučim da mogu pomoći svojoj djeci. Tu je najvižanija bezuslovna ljubav  i nema skrivanja djeteta. Nikad ih nisam krila. Ima ljudi koji su čudno gledali kada ne priča, ali kada kažem da ima autizam onda se ljudi bolje ponašaju. Ne mogu reći da smo imali problema velikih. Dobro su prihvaćeni i od druge djece u školi", navodi Šahmanović. 

Bila su kaže četiri udruženja za djecu sa autizmom, ali postoji nejedinstvo roditelja, i to je najveći problem. 

"Žalosno je da se  2. aprila pojavimo na četiri različita štanda. Tako, kada sam to vidjela, shvatila sam da se trebam boriti za svoje dijete, pa sam se posvetila svojoj djeci, jer sam samohrana majka. Ima roditelja koji teško priznaju da im dijete boluje. Uglavnom su roditelji  prepušteni sami sebi. Šta je dobro u svijetu, sistem kao  Njemačkoj, stambene zajednice, koje omogućavaju djeci da normalno žive. Evo moji kad završe školu, ko će ih zaposliti. Šta kada mene ne bude, ko će ih prihvatiti. Nekad pomislim što ih maltretiram školom, kada nikad posao dobiti neće. Ne smijem ni razmišljati o budućnosti. Šta poslije mene, gdje će. I ja sam mislila biće to uredu, ali čovjek nekad nije ni svjestan u kakvoj se situaciji nalazi. U našoj državi nema ništa ni za koga, nemamo samo mi problem. Ne mogu reći ni da smo mi najugroženiji, ovdje su svi ugroženi. Školski sistem će ubiti sve i jedno dijete. Ne može se sistem prilagoditi djeci sa autizmom, kada nije prilagođen ni ovoj 'normalnoj' djeci", poručuje Šahmanović.

Nakon što je nestala svaka nada da je Konstantin živ, zavladala je velika tuga u Loparama. Konstantin je živio sa sestrom i majkom, a njegov otac je u Njemačkoj gdje radi, ali se vratio kući nakon što mu je javljeno da je dječak nestao.

Dječak je nestao u utorak oko 13 sati. Kako neke informacije govore, majka ga je malo ranije vidjela na proplanku ispod kuće. Rekla mu je da uđe u kuću, međutim on to nije uradio već je otišao da dovede ovce. Pola sata kasnije, kada je vidjela da ga nema, majka je otišla pogledati šta je sa njim, ali dječaka nije bilo.

(Alen Avdić)