"Bavila sam se streljaštvom i instruktor me pitao da li bih polagala lovački ispit. Tako sa počela čitati knjige o lovu. Bilo mi je malo teško jer sam jedina žena bila, ali mi je otac pomagao i bio uz mene. Kada sam došla u lovačko društvo, i s obzirom da sam tada bila nezaposlena, bilo je govora da bih mogla raditi kao lovočuvar. Tako sam odlučila da dobijem certifikat za lovočuvara. Kada sam došla bili su sve sami muškarci, njih 50 i ja. Imali smo seminare i ispit, te sam tako položila ispit i certifikat za lovočuvara. Međutim, u međuvremenu  sam dobila posao u jednom segmentu svoje struke. Radim u privatnoj firmi kao ekonomista", kaže na početku za Source Maira.

Završila je Poresaku akademiju. Kaže, i da se zaposlila kao lovočuvar  bilo bi teško obavljati tu aktivnost, jer to nije jednostavan posao. 

"Nije taj segment uređen. Često možemo čuti kako su napali lovočuvara, prijetili mu. Nije to baš krasan posao, a i zakon nas dovoljno ne štiti. Ima mnogo kriminala. Krivolov je kod nas najunosniji posao. Evo ulovili su i risa, ubiju srndaća. Uglavnom visoku dviljač, jer ima više mesa", navodi Brkić.

Trenutno je jedina žena u svom lovačkom društvu. Postoji lovni kalendar i zna se kada se koja divljač lovi kaže.



"Sada je mala pauza, ali krajem maja i početkom juna imamo lov na srndaća. Kada je u pitanju lov, zadnji put sam bila na zatvaranju lovne sezone na patke. Bilo je jako zanimljivo. Okupe se lovci iz raznih krajeva. Nije to samo odlazak da se odstrijeli životinja, više se bazira na druženju. Maknemo se od gradske gužve i užurbanog života. No, iskreno voljela bih jelena loptara odstrijeliti ili vuka, da imam lijep trofej", priča Maira.

Objasnila je da u lovu nije cilj samo da se divljač odstrijeli nego i da se uzgaja, da se omogući da dobro napreduje, da ima sve uslove u lovištu.

"Ne ubijamo mi tako nasumično životinje, mora se održati ravnotežam da ima dovoljan broj ženki i mužjaka. Napravimo mi plan koliko smijemo ubiti u nekoj sezoni. Ljudi to ne razumiju. Kažu kako je mogao ubiti zeca, ali to su sve štetočine kada ih je previše. Prije dvije godine smo imali problem u Doboj-Istoku, gdje su veprovi došli među kuće. Dakle, nastaje problem i to se treba balansirati", kaže lovkinja Brkić. 



Ne osjeća se loše zbog osuda protivnika lova i kaže da stalno ima neka prigovaranja na račun toga čime se bavi u svoje slobodno vrijeme.

"Prati nas to. Često me pitaju kako mi nije žao ubiti jadnu životinju. Teško je ljudima objasniti da to nije puko ubijanje. I muškarci i žene me osuđuju. Drugarice ma pitaju kako ja kao žena idem s muškarcima u lov. Takav je kod nas mentalitet. U Hrvatskoj naprimjer ima udruženje žena lovaca. Druže se i idu u lov na sitnu divljač, patke, prepelice i slično. Kod nas to nije razvijeno, a mogli bismo razviti komercijalni lov", priča Brkić.

Ne smetaju joj šale, niti pitanja da li je moraju zavezati za drvo kada puca, da je ne obori puška.



"Mi se u lovu volimo šaliti, to je veoma opušteno društvo. Ima tih lovačkih priča i ne može se niko pronaći uvrijeđenim. Svi govore da su lovačke priče izmišljene, lažne, ali nije baš tako. Volimo mi malo uveličati, poput onog 'ulovio sam ovo, ulovio sa ono', ali ne lažemo toliko koliko narod misli. Mi se uglavnom volimo šaliti i tako stvaramo sebi ugodniju atmosferu", tvrdi Maira.

Ova ekonomistica nam na kraju kaže da nema ništa čudno u tome što se jedna žena pronašla u lovu. Danas je sve dozvoljeno, i preporučila bi i drugim djevojkama da se uključe, jer je sigurno dobra opcija za relaksaciju poslije sedmičnog stresa na poslu. 

(Alen Avdić)