Pomiješana su osjećenja, siguran sam. Hvala Bogu živa je. I ja kažem isto. No, šta poslije zagrljaja. Batine ili razgovor? Ja bih naprimjer svom djetetu rekao 'Sjedi i pruži ruke'. A onda šipkom po desetak puta po dlanu. Prvo desnu, pa lijevu. Vrlo ozbiljno. Tek poslije bih pitao za razlog takvog ponašanja. 

Ne znam šta je posrijedi u Amilinom slučaju i naglašavam da ova priča nije o njoj, već o odgoju djece danas. Ona je tek svjež primjer loše komunikacije u porodici i povod da se zapitamo. 

Batine su uvijek bile način da dobijete pravu istinu. Jedan metod odgoja djeteta.  Put da nekoga iole uputite ispravnim životnim koracima. 

Ne šalim se uopšte. Znam da psiholozi neće odobriti, no ne treba ni njih, čast izuzecima,  uzimati previše za ozbiljno. Danas se do licence psihoterapeuta dolazi putem društvenim mreža. Malo reklame, nekoliko pročitanih knjiga o 'Kako postati bolji čovjek' ili 'Put do uspjeha', i eto nam stručnjaka. Nikad više psiho-eksperata, a nikad više budala u ovoj državi. 

A kako smo mi uglavnom nepismen narod i ne razmišljamo svojom glavom, nego se divimo ljudima koji su pročitali '50 nijansi sive' ili Paula Coelha, i smatramo ih vrlo pametnim, nije ni čudo što nam se djeca ovako ponašaju. 

Da smo malo upućeniji, znali bismo da su najuspješniji, najmoralniji i najbolji ljudi svijeta kao djeca imalo vrlo strog odgoj, praćen povremenim batinama. 

Nisam ja staromodan. Posmatram i upoređujem. Vidim da nam, što bi rekla Tijana, demokratija ne ide od ruke. 

Zagovornik sam slobode, no trebamo znati šta želimo, i šta su mogućnosti. Žene bi da budu i majke i da imaju uspješnu karijeru, da su udane i da imaju slobodu, da im se dijete preziva po ocu a one da zadrže svoje prezime, da su ravnopravne s muškarcima, ali da budu pošteđene muških poslova, da imaju muškarca koji će lupiti šakom i reći 'Dosta', da bi ga kasnije mogle nazvati kabadahijom. Drugim riječima, ne znaju šta žele. Samim tim ne mogu ni svoj život organizirati da bi on funkcionisao bez problema. 

Nisu bolji ni muškarci. Oni često nezreli ulaze u bračnu zajednicu, jer su ih mama i tata natjerali da se ožene u 21 godini. Tada su najplodniji i nek na vrijeme prave djecu kažu. Dakle, djeca odgajaju djecu.

Nisu ni oni koji u kasnijoj dobi stupaju u brak najidealniji primjer. U 40-tim čovjek, poslije dugogodišnjeg nadograđivanja i zalaganja za dobar posao,  želi mir i ugodno druženje s uspješnim ljudima poput sebe, a istovremeno i da je porodičan. Pobogu kako će ostati neoženjen ili neudavača. Džaba mu sve diplome ako nema djecu, rekli bi. Pa kako bi sve uklopio, on djetetu kupi laptop, najnoviji telefon i ostavi novac. 

Mnogo je razloga dakle što danas djeca imaju glavnu riječ. Oni su roditelji svojim roditeljima. Pa pitam, jesu li vas djeca rodila ili vi njih? 

Vidim kako djeci dopaštaju potpunu slobodu i pravo izbora, bez obzira što imaju tek 12 ili 13, pa me onda ne čudi što neka djevojčica pobjegne od kuće sa 14 ili 16, bude kod momka pet dana i onda se vrati. No, problem je što ste nanijeli stres cijeloj državi. Ima ljudi koji se istinski zabrinu, bez obzira što nije njihovo dijete. Stvarno ima. 

Ne čudi me što se udaju sa 17 jer su zatrudnile. Sa  12 su polugole hodale ulicom. Ne čudi me što su vršnjaka istukli ili ubili, jer im vi govorite da ne budu mlakonje. 

Ne čudi me što sin sa 15 uzgaja marihuanu, jer je otac diler. Majka ga je još kao 18-godišnjaka hvalila kako uvijek ima novca i ništa im ne fali. Nije se pitala odakle. Nije je ni interesovalo. Govorila bi da je sposoban i snalažljiv dok su druga djeca u mahali mutava. 

I danas je takvih primjera mnogo. Važno je da dijete ima što mu je potrebno, da ne daj Bože ne bi imalo lošiji telefon od drugova u razredu, da roditelji imaju uređen stan i dobar automobil, a sve ostalo je manje važno. Ne razgovara se s djecom i ne znamo sa kakvim osjećajima se vratilo iz škole. Ako i pričamo, to je površno, uglavnom se svodi na 'Šta ti treba?'. 

A ako bi napravilo problem, nastavnicima bi rekli 'Nemojte vi da galamite na moje dijete, ja ću to riješiti', bez obzira što je najgore u školi i što se sastanak saziva svakih 15 dana isključivo zbog njega. Deset godina poslije, isto to dijete otišlo je u Siriju i priključilo se ISIL-u. Živa istina, lično iskustvo. 

Iz ličnog iskustva pišem i o ponašanju jedne porodice odgojene po starim principima. Bilo ih je sedmero. Sa roditeljima devet. Svaka velika svađa završila bi šipkom po ruci. Znalo se šta je čiji zadatak i koje su granice. Svako ne poštovanje tih granica nosilo je sankcije. Prvo bi slijedile 'batine' da se sazna razlog prekršaja, ponavljam- inspektori tek batinama dobiju prave informacije, zatim razgovor o ponašanju, pa uskraćivanje onog što je najdraže-muškarcima igranje lopte u mahali a djevojčicama igranje lastiša, i upozorenje -da ako se ponovi slijedi duplo oštrija kazna. Pa usudi se ponoviti. Danas ih je šestero. Svi u različitim sredinama i svi porodični. Obrazovani su, pošteni, vrijedni i čestiti. I nikada niko nije pokazao prstom u njih kao negativce u bilo kojem pogledu. 

Psiholozi kažu sve se rješava razgovorom, no vidimo da to ne pije vode. Nikada nije bilo više kriminala, bluda, nepoštovanja. Ja sam za batine i razgovor. Ne mislim na brutalnost. Sve u životu treba raditi s mjerom. 

(Alen Avdić)