"Ja se borim protiv prosjačenja i ne podražavam to ni u kom slučaju, ali moramo i shvatiti to da mi ne možemo potpuno razumjeti stanje u kojem se nalaze te osobe koje prose. Ne bi ni oni voljeli vjerujte du su izloženi prosjačenju i krađi. Svi bi oni voljeli da imaju posao, ali je realnost takva da mnogi moraju slati djecu da prose kako bi preživjeli. Ja se zaista borim da promijenim to i da više edukacije primjenimo za roditelje, da im promjenimo svijest, da se više obrazuju. Samim time mogu bolje živjeti", kaže na početku za Source.ba studentica Admira Biberović, Romkinja koja se bori za prava svog naroda. 

Jasno je da je veoma slaba egzistencija Roma u našoj zemlji, kao i svih drugih ljudi u ovoj državi, jer sami podatak od pola miliona nezapsolenih govori da stanje nije dobro, no opet problem prsjačenje ne možemo opravdati bilo čime, kada postoje dokazi da je veliki dio tog prosjačenje jedna velika kriminalna organizacija, kojojm se zaloputorebljvaju djeca. 

"Ja sam u Tuzli i mi pokušavamo taj broj smanjiti što je moguće više, ali nama dolaze djeca iz Živinice, Bijeljine i to je sve organizirano. Međutim, policija radi na tim slučajevima i nadam se da će se iskorijeniti taj lanac oraganiziranog prosjačenje. Razgovarala sam sa jednom djevojčicom i rekla sam joj da želim da pozovem policiju, da je prijavim i nek je oduzmu od roditelja i predaju je u dom. Ona meni kaže kako će joj biti bolje u domu nego to što radi. Znači oni su natjerni, oni to ne biraju zato što to vole. U razgovoru sa roditeljima, kada im kažemo da će se oduzeti djeca, oni nam obećaju da neće više slati djecu u prosjačenje. No, kada mi odemo od njih oni samo nastave s tim. Oni od nas traže novac i normalan život, pa neće slati djecu. No, ni mi njima ne možemo ponuditi priliku jer su neobrazovani. Svako ko želi da se zasposli mora imati barem osnovnu školu", priča Biberović.

Admira se sa još nekoliko ljudi vrijedno trudi da romsku djecu upućuje ka boljim životnim koracima, no nije jednostavno jer mnogi roditelji to ne podržavaju. Kažu kako je bolje da njihova djeca skupljaju željezo, nego da idu u školu. 

"Mi podržavamo romsku djecu, srednjoškolce, sa stipendijama. "Euro Rom" oraganizacija svakom stipendisti obezbjeđuje po 40 eura mjesečno. Imamo i mentore koji rade sa učenicima i prate kako rade na nastavi. Plaćamo i časove djeci kojoj neki predemet ne ide i treba im malo više znanja. Tako stimulišemo rosmku djecu da završe srdenju školu. Trenutno imamo 97 stipendista. Imamo i radionice gdje mogu da steknu samopouzdanje, da nauče kako i oni nešto vridje i da mogu doprinijeti društvu. Da znaju da je skupljenje željeza samo na nekoliko dana, a šta kasnije", kaže Admira za Source. 



Nisu neobrazovani roditelji jedni koji čine prepreku da romska djeca idu u školu i budu ravnopravni građani ove zemlje. Diskriminacija postoji u svim sferama društva pa tako i u ovoj. 

"Uvijek je bilo diskriminacije i biće, ali se to vremenom smanjuje. Ja sam upisala srednju medicisnku školu i u tom razredu me nisu prihavtali. Izbjegavali su me. Čula sam kako govore cigani, nazivaju pogrdnim imenima. No, prebacila sam se u drugi smjer, ali sam se postavila tako da ću braniti sebe i svoje ljude. Ušla sam u novi razred sa nekim većim saopouzdanjem. Bilo je i u tom drugom odjeljenju prigovaranja i pogrdnih riječi, ali sam dokazala da sam mnogo bolja od njih. Reagovala sam i od tada se sve počelo mijenjati. Poštovali su me. Imala sam i podršku  profesora. Bila sam odličan učenik. Mi sami moramo na sebi raditi i ne praviti sami na sebi diskrimnaciju, kao što mnogi kažu bolje mi je skupljati željezo šta ću od škole i kako ja mogu nešto promijeniti", navodi Biberović.

Tradicija kod Roma je takva da je mnogima teško da naprave iskorak i odstupe od onog što većina čini. Zato je posebno teško izboriti se za bolji život.

"U početku je bilo teško i meni. Kod nas je tradicija da se djevojke udaju sa 15 godina. No, moja porodica je obrazovana i onda sam i ja imala podršku, što je najvažnije. Okolina me nije podržavala, govorili su mi da ja ne mogu ništa postići i da se udam. Ali moja želja mi je dala nadu da mogu nešto napraviti i uspjela sam. Zaposlila sama se i studiram, pa mi se danas svi u okolini dive i podržavaju. Sve to ide polako i postepeno, ali ja najvažnije da se može napraviti iskorak, samo ako želimo. Trenutno sam druga godina Poslovne psihologije", kaže na kraju Admira.

(Alen Avdić)