Vjerujem da je poslije svega što smo doživjeli tokom godine potrebno malo se opustiti i zaboraviti lošu svakodnevnicu, no kako dalje. Kažu 'Lako je dočekati Novu, ali kako prvi februar'. Na prvu djeluje smiješno, no vjerujem da se već danas mnogi pitaju kojim sredstvima dočekati kraj mjeseca. 

Kako smo mi narod koji bi i zadnju marku dao za provod, pa čak se i zadužio kako bi bio dio mase i nečega što se nameće kao 'obavezno', tako i ne razmišljamo o razlozima slavlja niti o vremenu poslije. 'Život je jedan', kažemo. Ali, hajde da ne pišem dalje o tome kako će  ko upravljati svojim novčanikom, jer me i ne zanima baš. Ako se snađeš za Novu, snađi se i za sutra. 

Više me interesuje šta mi zapravo obilježavamo. Imamo li šta slaviti? Da li smo kao narod u ovoj državi imali ijedan dobar razlog tokom godine za slavlje na kraju.

Ja ga ne pamtim. Pamtim da su nam političari iz svih vodećih stranaka nudili laži i obmanu, da su nas ucjenjivali i prijetili, da su nam jasno ukazivali kako smo idioti od glasača, a mi nismo ni slušali, a kamoli proturječili. Ruku na srce, bilo je nekoliko protesta, gdje su pojedine grupe iskazivale svoje nezadovoljstvo, no najčešće su to bili oni kojima i nije najpotrebnije, jer su već imali zadovoljavajuće penzije, s obzirom na stanje u zemlji. No, ako uzmemo u obzir činjenicu da je na Čolinom koncertu bilo oko 80 hiljada ljudi, a od toga nekoliko hiljada je onih koji cijelog ljeta nisu imali vodu u svojim domovima, onda protesti koje smo spomenuli su mizeran podatak. 

Ne bih da pozivam na proteste i da kao psiholog tražim u našim glavama razloge za pobunu protiv sistema koji nam svakog dana uskraćuje prava i kojem postajemo robovi, ali mi nije jasno da u zemlji gdje se mladić od 30 godina odluči na suicid, gdje se dedo raznese bombom u domu, gdje se kao nigdje na svijetu otvaraju dječije narodne kuhinje, gdje psi lutalice i penzioneri zajedno traže komad hljeba u kontejneru, gdje je 500 hiljada nezaposlenih, ne postoji svijest da to nije stanje koje je uredu i na koje treba šutjeti. Da barem jednom, a svako od nas ima životnih problema uvjetovanih njihovim djelovanjem, ne razmislimo o tome šta nam rade i kako nam se obraćaju, a mi ih plaćamo i glasovima im dajemo priliku da zasjednu u fotelju iz koje bi trebali da nam pomognu, umjesto da prijete i kradu. 

Siguran sam da će mnogi od vas kazati kako kao pojedinci ne možemo ništa učiniti. Međutim, možemo barem pažljivije slušati šta govore, kakve zakone donose, šta su nam dali i šta možemo očekivati u drugom mandatu ako ih ponovo podržimo. Mora nam biti važnija tematika koju donose dnevnici nego ona koju nudi Grand. 

Ako mislite da je uredu to što ćete sada gorivo plaćati skuplje, što su kazne za vožnju znatno pooštrene, ali samo vama kao običnim glasačima, jer ako ste slušali Kaplana, njemu policija poručuje da zove nekog u MUP-u kada ga zaustave, a pretiče čovjek na punoj, što će vam poskupjeti grijanje a ne smijete ložiti nešto jeftinije, jer zagađujete zrak, što ćete na cigarete davati više novca a ne smijete pušiti kad vam se prohtije, onda uživajte.

Ako odobravate to što kriju svoje plate sa stranica gdje bi trebale biti dostupne nama koji ih plaćamo, to što primaju duple paušale, što uzimaju nadoknade za odvojeni život a žive u svojim domovima, što imaju istu platu čak i ako su u zatvoru, što ostaju slobodni i na pozicijama poslije hapšenja za kriminal, i pri tome na sve to kažu kako oni nisu dužni vama da se pravdaju za bilo šta, jer smo ih valjda kao takve prihvatili, onda niste ni zaslužili bolje. 

Ako smatrate da je uredu što su zaposlili svu svoju rodbinu, pa danas kada trebate srediti neku papirologiju ona vam kaže 'Šta je sad, šta hoćeš, idi na ona vrata ili šalter. Imam pauzu', da ministar sa lažnom diplomom obavlja tu poziciju a vaše dijete odlazi iz zemlje da pere guzicu nekome u Njemačkoj, da jedan čovjek preuzme državnu firmu i zaposli cijelu porodicu a vama zavrne vodu, da vaš novac uplaćuju za razne manifestacije i kako kome žele, pored vaših gladnih usta, da dok vi bezuspješno tragate za poslom i šaljete ko zna koji mail firmama uposlenici državnih institucija se sunčaju goli na prozirima, te masiraju i seksaju po kancelarijama, onda ste zaslužili manje i od ovog što vam se nudi. 

Jer, izreka kaže 'Dok ima ovaca biće i vune'. Ili vlast koja ima ovakav narod ne treba da se plaši za svoj opstanak. Činjenica jeste da su mnogi ucijenjeni i osuđeni na poslušnost. No, ne mogu shvatiti one koji svoj glas prodaju za deset maraka ili paket hrane. 

Ne mogu razumjeti, ma koliko se potrudio, da ćete glasati za onoga ko vam u paketu stavi pakovanje makarona, jednu jabuku, četkicu za zube, toalet papir i čaj od kamilice. 

Kad ogladnite najedite se makarona. Teške jesu, ali su site. Ako vam stolice ne bude uredna, imate jabuku. S obzirom da jabuka i nije za svačiji želudac, umirite ga kamilicom. Ako vas na kraju od svega pomiješanog protjera, imate toalet papir. Kad u šolju istresete sve što ste dobili za svoj glas, imate četkicu da operete zube i na spavanje, razmišljajte kako ostatak mandata živjeti. 

(Alen Avdić)