"Nisam osjećala da nosim dijete, nego neko strano tijelo. Kada sam se porodila vidjela sam flašu od dva litra"
Ramela je devetogodišnja djevojčica iz Begovog Hana, koja od svog rođenja živi bez obje ruke i jednom kraćom nogom.
"Ni ova noga kojom funkcioniše nije sto posto zdrava. Ali, njom se služi, češlja se, piše, crta, jede, pere zube, kupa se. Sve sama radi to jednom nogom. Osamostaljuje se da bi mogla funkcionisati", kaže za Source majka Šeherzada Mešeljević.
Sve i jedan doktor je tokom trudnoće govorio da se radi o urednoj trudnoći i zdravoj djevojčicim kaže majka Ramelina.
"Od četiri i po mjeseca su govorili da je zdrava i dobro. Međutim, ja se nisam osjećala kao da je sve uredu. Ja sam doktorima govorila kako se osjećam, i pitala ih zašto nisam dobro. Imala sam prethodnu trudnoću i znam kako je to. Osećala sam jaku nervozu. Bila mi je teška trudnoća. Bilo je jako naporno. Naporna je svaka trudnoća, ali zaista sam ovu osjećala teškom. Jednostavno sam osjećala da ne nosim dijete. Tako sam osjećala neko drugo strano tijelo unutra i gotovo", priča Šeherzada za Source.
Čak pet ljekara je bilo uključeno u trudnoću tokom tih devet mjeseci, i svi su pričali istu priču, da se radi o normalnoj bebi, no sumnje su se potvrdile, navodi majka.
"Teretiti ću ih dok sam živa, posebno ovog Bojana što me vodio do kraja trudnoće. Da li se ultrazvuk jedne trudnice može raditi po sat i po vremena. Da li se ta trudnica može maltretirati sa 'Okreni se ovako, okreni se onako, idi na bok', i tako dalje. Meni je to bilo sumnjivo. I pitala sam ga, a on kaže uredu je sve. Dobijala sam ultrazvučne slike bebe, ali nikada na njima nije prikazan ni gornji ni donji dio ekstremiteta. Još veća sumnja je bila. Od početka do kraja sam sumnjala. Kada sam se porodila, nisam vidjela normalnu bebu nego flašu od dva litra. Bila sam u šoku. U šoku sam prihvatila to sve. Puno me potrese to, ne mogu ni da pričam", kaže majka Šeherazada.
Na sudu je s doktorima već devet godina kaže, no nikakvu statisfakciju nije vidjela od toga. Osuđena je da se nosi s tuđim greškama.
"Da ih bude sram i stid, devet godina sam na sudu, ne mogu se odreći pet posto od svoje plate. Meni to puno znači, da ne gledam ko će mi odvući dijete u školu. Ima ona penziju, ne kukam, ali kako ih nije sram Boga, kada su već tako uradili i pogriješili, mogu se odreći i pet posto za svoju grešku. Teretim ih dok sam živa što mi nisu rekli. Imaju pare pa mogu šta hoće, ali nek ih bude sram. Rade u državnoj bolnici, rade oprivatno, ja moram tri kilometra voziti dijete od kuće do škole", priča Ramelina majka.
U pravom razredu je imala asistenta, kao i do polovine drugog. No, problemi su nastali kada je ostala bez asistenta.
"Polovinom drugog razreda ostala je bez ikoga. Ja sam je dovozila autobusom, bila ispred škole i čekala, ulazila na odmor u kabinet i tako dalje. U trećem razredu, ja to dijete pet dana u sedmici sa 35 kilograma dižem u autobus, jer je prikladan za ispravnu djecu. Nikoga to nije briga. Dižem je u autobus, sklapam kolica i pratim do škole. Zatim se vaćam kući, pa po završetku škole ponovo po nju i sve isto", kaže Šeherzada.
Bez obzira na sve, Ramela u učionici ne odstupa od svojih vršnjaka. Učenici su je odlično prihvatili, kao i učiteljica. Svi joj pomažu da savlada školske obaveze.
"Ja sam radila na tome da ne bude drugačija. Djeca su je jako dobro prihvatila. Jedina je razlika što ona ne može da hoda kao ostala djeca. Odlična je i ne zaostaje u pisanju, gradivu. Jednom nogom ih prati u stopu. Upoznala sma je u početku da je posebna. Ona je to prihvatila, ali ponekad počne da plače zašto ne može na tobogan i slično. Objasnim joj, pa na kraju prihvati. Ima mnogo želja. Najveća joj je da bude slikar, da ide na ekskurziju s djecom, na izlete s razredom. Ja je pratim dok je manja, ali brinem se šta ću kada odraste, jer ona se i deblja jer se ne kreće. Ne znam hoću li moći kada bude starija", kaže uplakana majka.
(Alen Avdić)