Prema istraživanju koje je sproveo ured UN Woman u BiH, oko 60 posto radnih mjesta u Federaciji BiH i čak 70 posto radnih mjesta u Republici Srpskoj koja su izgubljena tokom pandemije pripadalo je ženama, navodi Alena Beširević, autorica istraživanja.

- 18. marta 2020. godine donesena je odluka o zatvaranju prodajnih objekata, a samo dan poslije, 19. marta, putem e-maila dobila sam obavijest da je kompanija prisiljena svim radnicima dati otkaz, s obrazloženjem da finansijski ne bi mogli podnijeti troškove radnika dok prodajni objekat ne radi. Uslijedio je šok, s obzirom na to da se radi o kompaniji koja zasigurno ne bi propala radi jednog mjeseca nerada, priča Aida (identitet poznat redakciji), koja je bila zaposlena u trgovinskom sektoru.


Poznato je da su žene činile većinu radne snage u djelatnostima u kojima su zbog pandemije u toku lockdowna u potpunosti obustavljeni radovi. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, u 2019. godini je oko 62,6 posto ženske radne snage bilo zaposleno u uslužnim djelatnostima. 

- Na sastanku koji je održan krajem marta, a na kojem smo trebali potpisati raskide ugovora, jedina sam izrazila nezadovoljstvo povodom dešavanja. Pokušavala sam objasniti kako je, u stresnoj situaciji usljed lockdowna, ostati bez ikakvih primanja u kući s maloljetnim djetetom, koje je imalo zabranu izlaska dva mjeseca, za mene značilo potpuni kolaps.

Nakon pet godina rada u ovoj firmi, gdje je često radila prekovremeno i za praznike, otkaz je značio potpuno razočarenje. 

- Dva mjeseca od otkaza bila sam bez ikakvih primanja, čekajući naknadu s biroa, na koju sam imala pravo s obzirom na godine staža. Nakon dva mjeseca, počela sam primati naknadu koja je iznosila nešto malo više od rate kredita, priča Aida. 


I druga sagovornica spominje da je na naknadu morala čekati, ali se za to vrijeme oslonila na pomoć supruga.

- Vlasnik firme, koji je ujedno bio i CEO firme i meni direktno nadređen, javio se tek krajem petog mjeseca. Dužni su nam tada bili cijelu plaću, koju smo dobili nekad u junu, i to “na ruke”, ne na račun. Meni je lično zasmetalo nepostojanje komunikacije i činjenica da smo čekali  isplatu zadnje plaće. S obzirom na to da sam u turizmu dugi niz godina, znala sam da se nećemo brzo vratiti na posao.


Aida, sagovornica s početka teksta, navela je da su sve njene kolege pozvane da se vrate na posao nakon što su prodavnice ponovo otvorile vrata za kupce, no nju niko nije pozvao.  Ni naša druga sagovornica, iz turističkog sektora, nije se vratila na svoje radno mjesto.

Prijetnje ovakve vrste ostaju neprijavljene. One su možda i jedan od razloga zbog kojih žene šute o otkazima, diskriminaciji, mobingu i svim ostalim nepravdama s kojima se suočavaju na razgovorima za posao ili u toku radnog vremena.

Na kraju, ne zaboravimo da su sva prava i slobode koje uživamo danas rezultat višedecenijske borbe generacija žena. Važno je podsjetiti da je borba za ženska prava počela najprije kao borba za prava radnica: žene su prepoznale vezu između rodne nejednakosti i potlačenosti na radnom mjestu. Ta borba nikada nije prestala, a u toku i nakon pandemije, čini se, bit će nam potrebnija nego ikad prije. 


(Amer Mujezinović)