''Roditelj mi je rekao: 'Daj Boga ti pusti ga, nije on za nekog posla, negdje ćemo ga u kancelariju'''
Koliko puta smo mi mladi slušali priče naših roditelja kako je nekada sve bilo drugačije. Takva njihova ''predavanja'' smo čuli najviše puta kada se radilo o učenju, obrazovanju i sticanju znanja.
Za početak, od tih nekih vremena o kojim nam naši roditelji vječno pričaju, promijenio se sistem, a bilo je neminovno da ta promjena za sobom povuče i sve ostale. Kažu da je tada postojao neki red u državi, a obrazovani školovani ljudi su bili visoko cijenjeni u društvu, jer eto, obrazovanje i diplome su sticali samo oni najuporniji, koji su zaista željeli ''napraviti nešto od svog života''.
Tada se sigurno nije moglo desiti da neko falsifikuje diplomu i još na to postane ministar.
Poseban značaj školovanju tada je davala i sama činjenica da su samo najveći gradovi imali svoje univerzitete, što sada definitivno nije slučaj. Uslovno rečeno, sada na 'svakom ćošku' imamo neki fakultet, a o srednjim školama da ne pričamo. U korist ovome govori, nazovimo to bizarna činjenica, da Bijeljina sada ima pet univerziteta, dok Pariz ima samo dva. Pa naravno, 'Bijeljina je New York za Pariz'
Obrazovanje je dostupno svima, što naravno ima i svoje pozitivne strane, ali ipak čini se da je puno više onih negativnih. Sve je postalo 'biznis', ko ima pare plaća i kupuje diplome, a nije strano ni falsifikovanje diploma.
Kako ne bi sve bilo negativno, naravno da i sada imamo pošteno školovanih i obrazovanih ljudi, koji su sve titule koje imaju ispred imena, pošteno stekli i zaslužili. No, na njih sjenu možda bacaju sve one kupljene, plaćene i falsifikovane diplome.
Zbog svega ovog nabrojanog, možemo upotrijebiti onu izlizanu frazu, ali već odavno za ovu našu državu upotrebljivu za skoro sve segmente - Zato nam je ovako.
O obrazovanju nekad i sad za naš portal pričali su otac i sin Vlado i Vedran Zubić, profesori geografije.
Novinar: Amila Alijagić
Snimatelj i montažer: Ramiz Uzunović