Bolji skaut od većine trenera, više pripremljen od mnogih igrača: Pred njegovim pogledom 'padala' su i najveća fudbalska imena
Kada je riječ o sudijama, jedna stara izreka kaže da su oni najbolje 'prošli' onda kada ostanu nezapaženi. Kažu, da kada odemo u kino, ako je naše sjedište čisto, samo ćemo sjesti i nastaviti uživati u našoj večeri, a ako pak sjedište pude prljavo, odmah ćemo se potruditi da kritikujemo i često psujemo ko god svoj zadatak nije dobro obavio. Ista stvar je sa suđenjem. Ili je barem nekad tako bilo.
Nekada nismo znali ni imena sudija iz naše lige, koje smo svaki vikend viđali na nekim od domaćih terena, a sada ne samo da znamo njih, nego i one iz stranih liga. Tada, ako ste bili fudbalski sudija, koji je želio biti prepoznatljiv, morali ste biti ćelavi Talijan iz Bologne, koji je promijenio cijeli sistem suđenja i svojim zanimljivim karakterom, ali i fizičkim izgledom stvorio od sebe brand. Da bi vas neko pamtio kao fudbalskog sudiju, morali ste biti Pierluigi Collina, najpoznatiji arbitar u historiji ove igre.
Ono što je najvažnije od svega, Collina je zaista bio jedan od najboljih sudija ikada. Jer da njegova sveprisutnost nije bila usklađena sa njegovom podobnošću i sposobnošću, slava koju je imao u jednom trenutku, nestala bi jako brzo. Preuzeo je glavnu i vodeću ulogu, ali i dalje ostao poštovan i omiljen među igračima, sudijama, trenerima, ali i fudbalskim zaljubljenicima. A za razliku od ostalih, Collinu nije bio neko čije riječi će vam ''na jedno uho ući, na drugo izaći'' - Njega su i čuli i slušali, ali i pamtili i upijali svaku njegovu riječ.
Šest godina zaredom (1998.-2003.), imenovan je za najboljeg sudiju na svijetu, a čak sedam puta je proglašen za najboljeg talijanskog arbitra. Činilo se kako je čitav fudbalski svijet 'u njegovim rukama'. Finale Evropske lige, finale Lige prvaka, finale Svjetskog prvenstva, finale Olimpijskih igara, dva Svjetska prvenstva, dva Evropska - Kada pričate o Collini, sve ovo nabrojano označite.
Nakon što je postao sudija, Collina iza sebe nije imao fudbalsku karijeru, ako izuzmemo igranje za amaterski tim dok je studirao ekonomiju u Bologni. No, kada je on u pitanju, to uopšte nije ni bitno, jer kako je jednom prilikom rekao Arrigo Sacchi: Nikad nisam primjetio da ako želiš biti džokej, prethodno je potrebno da budeš konj.
Na kurs za sudije upisan je kada je imao 17 godina, no nije mu puno trebalo da prođe kroz sve rangove i dosegne najviše nivo svoje struke. Tačnije, za to mu je trebalo samo tri godine.
''Kada sam počinjao, bio sam jako fokusiran na samo suđenje, posebno u trenucima i situacijama koje su zahtijevale da se za njih odvoji vrijeme. Kada imate 17 godina, donošenje bitnih odluka i suočavanje sa različitim situacijama, nije nešto što vam je prioritet u životu. U tim godinama imate roditelje, profesore, trenere, koji će se za vas i zbog vas suočiti sa svim tim stvarima.
Ali naravno, ako već u toj ranijoj dobi znate šta želite i želite napraviti veliku karijeru, morat ćete proći kroz sav naporan rad i mnogo odricanja, pa čak i onda kada imate u svom DNK nešto što vas čini drugačijim od ostalih. To je način da pripremite sami sebi za sve što dolazi u životu. Koliko rada uložite, to je ono što vas čini uspješnim'', kazao je jednom prilikom Collina.
Pored napornog rada i odricanja, koje je uvijek isticao kao ključ uspjeha, Collina je tome uvijek dodavao poštovanje.
''Na terenu morate biti poštovani i imati autoritet ne zato što ste sudija, nego zato što vam ljudi vjeruju'', isticao je.
Kada velika fudbalska imena vjeruju vašim postupcima i manirima, ostali će zasigurno slijediti taj primjer. Ako pak igrači i treneri počnu da gube vjeru u vaše odluke, svaka iduća vaša odluka će se dovoditi u pitanje i gledati 'pod mikroskopom'. Istina je da jedna greška ne mora mijenjati karakter osobe, ali greške u fudbalskom i sudijskom svijetu, mogu da koštaju jako puno. I to je jednostavno tako i bez ikakve šanse i nade da će se ikada promijeniti. A možda promjene i nisu potrebne, ko zna?! No, što se Colline tiče, on je prevazišao i to poštovanje, bio je puno iznad toga. Pierluigi Collina je stvorio auru.
Ali zasigurno nema sumnje da je toj njegovoj auri doprinosio i njegov, nazovimo to, nesvakidašnji i neobičan izgled. Pokreti i ponašanje koje je imao ovaj Talijan, neprekidno su izazivali iznenađenje posmatrača, dok ga je nedostatak kose, na trenutke činio zastrašujućim. A pred njegovim ljutitim pogledom 'padale' su i najveće fudbalske zvijezde. U svima nama postoji ta urođena želja da ponekad, u nekim situacijama kršimo pravila i zakone. Ali u prisustvu Colline to nije bilo moguće. Njegov pogled bi vas natjerao da samo lagano sa sobom pokupite sve svoje grijehe i ispričate se kome god je bilo potrebno.
''Ja sam čovjek od pravila. Jedini način da se nosite sa problemima je da jako, jako kažnjavate one koji ih učine''. To njegovo dodatno 'jako' je ono što je sviju tjeralo da u prisustvu Colline dvaput razmisle prije nego urade bilo šta, jer znali su da će ih njegova kazna sigurno stići.
Kada bolje razmislimo, prosto je nemoguće naći osobu koja je više od njega bila posvećena svojoj profesiji. Diljem svijeta, svaki dan hiljade ljudi sudi kojekakve mečeve, nekima je to posao, neki to rade volonterski, ali samo rijetki od toga naprave karijeru. Collina, ne samo da je napravio karijeru, on je suđenje pretvorio u stil života.
Njegova fokusiranost na ono što radi je bila naprosto očaravajuća i jako dobro poznata. Dan prije utakmica je dolazio na stadion i satima hodao okolo, razgledao i, kako kaže, mirisao, samo kako se na dan utakmice ne bi osjećao dezorijentisano, kako ga ne bi ponijela atmosfera.
''Kada pripremam neki meč, pogledam oba tima na televiziji, barem jednom. Prva stvar koju pokušavam zapamtiti je način na koji timovi igraju, taktika koju koriste na terenu, i ofanzivna i defanzivna. Jako je važno razumijeti kako njihova igra napreduje, kako timovi igraju određene poteze, kako se nose sa određenim situacijama, kako izvode slobodnjake i kornere. Kada je sve to gotovo, prelazim na analiziranje pojedinaca, jer tok i plan igre zavisi od karakteristika pojedinaca'', objasnio je Collina u svojoj autobiografiji.
Više skautinga od mnogih trenera/menadžera. Više priprema od mnogih igrača.
Engleski sudija Graham Poll, jednom je ispričao anegdotu sa Svjetskog prvenstva 2002. On je tada bio četvrti sudija na meču između Japana i Turske, dok je Collina bio glavni sudija.
''Na tabli nam je nacrtao postave oba tima. Rekao nam je kako će igrati i ko će biti glavni akteri meča. Također je rekao šta svaki od sudija može očekivati na svom dijelu terena. Pokrio je svaki segment igre. To je bilo nešto nevjerovatno. Ono što je najbolje od svega je to da je on u potpunosti bio u pravu'', rekao je Poll.
I njegova logika je sasvim jasna. Svi koje prate fudbal svjesni su kakvi igrači znaju biti, sa napuhanim egom i mišljenjem da su iznad svih, baš zato i sudije su ti čije bi znanje trebalo biti na jako visokom nivou, jer zaista, kako poštovati nekoga, ko je manje pripremljen i ima manje znanja nego vi?! Zato je njegov moto uvijek bio:
''Što više znam, bolje ću obavljati svoj posao''.
Još jedna stvar i pozitivna osobina koja se može dodati ovom Talijanu je fleksibilnost. Bio je školski primjer principa da su zakoni igre tu da se interpretiraju, a ne samo slijepo slijede i primjenjuju. Baš kao što se svaki meč razlikuje, također bi trebalo tome prilagođavati i suđenje.
''Ne postoji određena vrsta suđenja, koja se može primjeniti na sve utakmice. Sudija bi trebao razviti sposobnost skoro kao kameleon, kako bi sebe mogao prilagoditi zahtjevima utakmice'', govorio je.
Suđenje je zaista nezahvalan zadatak. Sudije imaju skoro nemoguć posao da balansiraju stroge zakone sa zdravim razumom, potrebno je stvoriti autoritet, ali bez pretjerane dominacije. Moraju 'upravljati' sa 22 različite osobe, za igrače, koji su za sedmicu plaćeni, koliko sudije nisu ni za cijelu godinu. Od njih se očekuje da budu u centru svake sekunde, svakog meča, ali opet s druge strane da ne postanu priča. Negativna naravno.
Dvije skupine navijača odu na stadion, navijaju za suprotne ekipe, pa samim tim i viđenje utakmice im je drugačije i gledaju iz drugačijeg ugla. Vode razne bitke kroz tih 90 minuta, a onda na kraju se svi zajedno slože da je sudija bio obično sranje. No, u jednom periodu u cijeloj historiji ove igre, Pierluigi Collina je sve to promijenio. On je bio tzv 'bad guy' za kojeg ste mogli navijati.
On je bio čovjek, koji je fudbalsko suđenje doveo u moderno doba, koji je donio sasvim novi nivo profesionalizma u svoju struku.
''Ljudi obično misle da sudije nisu sportaši'', rekao je jednom Collina
''Ali jesmo!''.
(Amila Alijagić)