Ovaj potez je početak njihovog kraja!
Kako bismo nazvali čovjeka koji je, na nama i sada nepoznate načine, napravio najveći uspjeh u historiji fudbalskog menadžerstva?! Možda čudotvorac. A možda da 'to' nazovemo pravim i punim imenom i prezimenom.
Claudio Ranieri. Menadžer koji je prije samo nekoliko mjeseci bio prvak silnog engleskog Premiershipa, i ne sa nekim fudbalskim gigantom, nego sa klubom kojem u čitavoj historiji od 133 godine to nije pošlo za nogom. Claudio Ranieri i Leicester su prošle sezone stvorili najljepšu bajku ikada napisanu i ispričanu. No, navikli smo da u bajkama nikada ne piše ono što se dogodilo poslije, a što je puno nesretnije, tužnije, odvratnije, bolnije, što u nama prouzrokuje sve negativne emocije.
Tako, kada nekad u budućnosti budemo mlađim naraštajima pred spavanje pričali ovu emotivnu i vjerovatno više nikad ponovljivu priču, preskočit ćemo dio, da je taj prvak Engleske, taj heroj, samo nekoliko mjeseci nakon osvajanja titule, dao otkaz glavnom junaku. Leicesterov potez da raskine angažman sa Ranierijem je možda nešto najpatetičnije, najočajnije, najodvratnije, najdepresivnije, najbolnije što se desilo u historiji fudbala. Sada možemo da zaboravimo na njegovu zvečku, na njegove besplatne runde Singha piva. Nema više Claudija Ranierija i nema više onog i onakvog Leicestera. A sudeći po onome šta je Leicester u stvarnosti, izvan te bajke, taj klub više nikad neće postojati u tom obliku.
Talijan je otkaz dobio samo dan nakon poraza od Seville u Ligi prvaka, no ipak su uspjeli dati jedan pogodak u gostima, što znači da u revanš utakmici na svom terenu, imaju sasvim realne šanse da prođu dalje. No, prokleti vlasnici su ništa drugo nego zmije i pohlepnici, kojima se onih 90 minuta utakmice, na terenu vrte samo silni milioni dolara. Za njih ne vrijedi floskula da je lopta okrugla, njihov opis lopte je - zelena sa likovima Benjamina Franklina, Abrahama Lincolna i drugih lica koji krase te novčanice. A nama su pokušali prodati priču kako im je ta odluka jako bolna. E znate, šta, vi pohlepnici?! Nama, ljubiteljima fudbala i divne sportske romantike, je još bolnija i tjera nas da ponekad mrzimo 'ovo nešto' u šta se fudbal pretvorio.
Sada, kad pogledamo unazad, Ranieri nikada nije dobio poštovanje koje je zaslužio. Ni od igrača, koji su ga nebrojeno puta pred kamerama velikih svjetskih medija, pokušavali diskreditovati, ali ni od njegovih vlasnika, koji su na dan proslave titule, bili više zainteresirani za postavljanje i promoviranje slika njihovih tajlandskih premića. Taj dan, jedina slika koja je trebala da se viori na King Power stadionu je slika Claudija Ranierija, baš kao što su mu i sada trebali dati priliku da barem završi ovo putovanje i priču koju je započeo, pa kako god na kraju završilo - ostali u Premiershipu, ili pak otišli u Championship.
Trebalo je uraditi, kao što je Burnley to učinio sa Sean Dycheom, jer njegovi nadređeni su imali povjerenja u njega i zadržali su u sebi vjeru, a onda su nagrađeni povratkom u Premiership. Tako to rade istinski zaljubljenici u fudbal, vjeruju do kraja i do zadnjeg pružaju nove šanse. Ali nakon sinoćnje odluke, jasno je da Leicesteru Ranieri nije toliko bitan, jer nije dobio ni godinu nakon nevjerovatnog i sasvim nelogičnog osvajanja titule - koje je ime Leicestera odvelo u dijelove svijeta, gdje nisu ni znali da taj klub i grad postoje. Amerikanci ga više ne zovu ''Laj-če-s-ter'', znaju da je ''Lester. Lester Siti''
Leicester je promijenio i proširio naše sportske vidike, promijenili su naša očekivanja, pa čak su i koeficijenti na kladionicama promijenjeni - više nikada kvota neće biti 5000-1. Pa čak i ove godine, kada im ne ide najbolje (što je za ekipu kakvu Leicester ima relativan pojam), i dalje znaju iznenaditi protivnika i biti jako neugodan protivnik. Pa u Ligi prvaka ih 'samo' pobjeda od 1:0 dijeli od četvrtfinala najjačeg klupskog takmičenja.
Samo zamislite da ste prije nekoliko godina jednom navijaču Leicestera - koji za taj klub navija samo jer poštuje frazu 'support your local club' - ispričali da će njihov klub voditi jedan već istrošeni, milion puta poraženi, povrijeđeni, skoro penzionisani Talijan, te da će s njime osvojiti titulu prvaka Engleske i biti u osmini finala Lige prvaka. Šta bi oni uradili da se njih pitalo tada?! Pa za početak, pitanje je da bi uopšte mogli i povjerovati to, a onda bi odmah pristali da mu ponude ugovor na pet godina, deset, ma za cijeli život. A na kraju, u stvarnosti, Ranieri je od tog dana dobio još devet mjeseci.
I to je odluka koja bi mogla koštati milione. Ne one milione na koje su vlasnici Leicestera navikli, jer u ovoj priči novac već odavno nije bitan, nego milioni u smislu podrške - fanova, navijača, sljedbenika, a uostalom svih onih istinskih ljubitelja fudbala, koji vjeruju da 'ljubav' u tom sportu još uvijek postoji. I sve one, koji su jutros ustali sa nekim gorkim osjećajem da ova igra više nije za njih, da sport sada ima tako malu vrijednost na integritet i humanost, koja više ne poznaje podvige bez presedana. Fudbal i sport općenito su zaista izgubili svoju svrhu i svoju dušu.
Roman Abramovich je Robertu Di Matteu dao otkaz samo nekoliko mjeseci nakon osvajanja Lige prvaka. Carlo Ancelotti je također, otišao samo godinu nakon osvajanja duple krune u svojoj prvoj sezoni. Sjetimo se da smo i tada bili zgroženi, razočarani i shrvani, ali to smo tada nekako i mogli shvatiti. Chelsea ipak smatraju velikim klubom.
Oni postavljaju standarde, a onda zahtijevaju. Oni žele parirati klubovima kao što je Real Madrid. I ti veliki klubovi su 'žderači' fudbalskih menadžera. Ali, pa stvarno, ovo je Leicester. Da ponovimo, to je klub za koji niko nikada se nije nadao da će osvojiti titulu prvaka. Dani kada su mogli parirati klubovima koji su uvijek u vrhu, su prošli. I s time smo se pomirili - svi koji navijamo za istinski, pravi fudbal - ali i u tim lošim danima, kada su klubovi iz vrha na Leicester gledali kao na sigurna tri boda, Claudio Ranieri je pokušavao svim silama vratiti nadu.
Njegov uspjeh u vođenju Leicestera do titule prvaka, ostaje jedan od najvećih u historiji sporta. Veći od Liverpoola u Istanbulu, Arsenalove sezone bez poraza, ovogodišnjeg Super Bowla - a u tim utakmicama, svaki ishod je bio moguć. Sve na svijetu je bilo moguće da se desi, osim da Leicester osvoji titulu prvaka Engleske...
No, to su sve bili dobri timovi, vrhunski igrači, elitni klubovi. A za Leicester prošle sezone je sve bilo drugačije. Ranieri je sa 'miješanom' ekipom, bez ijedne velike zvijezde to uspio, i to u vrijeme kada novac upravlja fudbalom više nego ikada. Od samog dna, lagano je klub podizao među elitu, a onda ih sviju prestigao i na njih gledao sa vrha. I gdje ga je to odvelo, šta je dobio za to? Čak ni devet mjeseci 'milosti'. Ni dovoljno ljubaznosti da ga se tretira pošteno, otvoreno, iskreno. Sve što je uradio, bilo je nedovoljno čak i da završi nastupe u Ligi prvaka, u koju ih je on doveo.
Leicester je bio najveća fudbalska i sportska priča ikada ispričana, ali njihov završetak je sumoran, turoban i težak. A odvratni i licemjerni izvještaj i objašnjenje kluba mogu samo da u nama pojačaju osjećaj gađenja. Lisice su imale šansu da prođu u naredni krug Lige prvaka, da ostanu u Premiershipu, da se poboljšaju idućih godina, ali sada je pitanje. I ne zato što neće napredovati i poboljšati igru (možda), nego samo iz razloga što je karma kurva.
(Amila Alijagić)