Onda je vidio svog brata Roberta, koji ga je zagrlio i odveo u kupatilo, kako bi mogli biti sami, te mu objasnio šta se zapravo desilo.

''Desila se nesreća. Tata je otišao. Umro je''

Nije mu to imalo nikakvog smisla. Šta to znači? Kad se vraća? Kako je tata mogao otići?

Otac je bio neko ko mu je uvijek ponavljao da bude kreativan na terenu, govorio mu je da igra slobodnim stilom, zapravo baš da se igra s loptom. Otac je vjerovao u njega više nego iko. Kada je Roberto počeo da igra fudbal za Gremio, otac je rekao: Roberto je dobar, ali vidjet ćete Ronaldinha. Vidjet ćete šta će taj mali raditi''.

Ronaldinhov otac je bio njegov superheroj. I kako sada shvatiti da ga više nikad neće vidjeti?! Kako shvatiti ono što mu je Roberto govorio u tom trenutku?!

Nije tada Ronaldinho osjećao tugu, došla je tek kasnije, a tek nekoliko godina nakon smrti oca, bio je sposoban pomiriti se s činjenicom i shvatiti da se zaista više nikada neće vratiti. No, ono što je shvatio je da, svaki put kad lopta bude kod njega, otac će sigurno biti s njim.

''Kad imaš fudbal u nogama, slobodan si. Sretan si. To je skoro isto kao kad slušate muziku. Taj osjećaj vas tjera da to zadovoljstvo širite svima oko sebe'', rekao je jednom Ronaldinho.

Kada se pomirio sa činjenicom da oca više nema, Ronaldinho je mogao konačno da bude sretan jer ima Roberta, koji iako je stariji 10 godina i igra za seniorski tim Gremija, on će uvijek biti uz svog mlađeg brata. Roberto mu nije bio samo brat, postao mu je i otac, a više od svega na ovom svijetu, Roberto je postao njegov superheroj. Ronaldinho je želio igrati kao on, želio je biti kao on. Kao dijete, koje je igralo u omladinskom pogonu Gremija, dolazio je na treninge sa starijim bratom, za njega najvećom fudbalskom zvijezdom. A svake noći, kada je odlazio na spavanje, radio je to sa mišlju ''Ja sam najsretnija osoba na svijetu, jer sobu dijelim sa svojim idolom''.

Na zidu njihove sobe nije bilo postera, bio je samo jedan mali TV, no bio je nebitan, jer nisu imali vremena da ga zajedno gledaju, jer kad nije išao na utakmice, Roberto je stalno Ronaldinha vodio van da igraju zajedno fudbal. U Porto Alegre, gdje su njih dvojica odrasla, na svakom ćošku se nalazila droga i lokalne bande, pa je fudbal i igranje lopte, bio jedini bijeg od takve svakodnevnice. Jedina stvar uz koju su se djeca mogla osjećati sigurno. Igrao je Ronaldinho lopte i sa ostalim klincima u parku, no svi bi se tako brzo umorili, a on je želio da se igra, po cijeli dan samo da igra lopte.

Fudbal je više od igre

No, njegovo djetinjstvo je bilo dosta drugačije u odnosu na njegove vršnjake. Već kada je imao 13 godina, ljudi su počeli pričati o njemu, njegovim sposobnostima i tome šta je sve u stanju raditi s loptom. Tada je fudbal za njega bio samo igra, no 1994., kada je imao 14 godina, Svjetsko prvenstvo mu je pokazalo da je fudbal puno više od jednostavne igre.

17. juli 1994. je dan kojeg se sjeća svaki Brazilac. Brazil je u finalu Svjetskog prvenstva igrao protiv Italije, prvi put nakon 24 godine su stigli do samog kraja takmičenja. Činilo se kao da je cijela zemlja stala. Svugdje su se nalazile brazilske zastave. Taj dan u Brazilu nije postojala nijedna boja osim zelene i žute. Ronaldinho je taj meč gledao u Belo Horizonteu sa svojim klupskim kolegama. Nakon posljednjeg sudijskog zvižduka rezultat je glasio 0:0 i slijedili su penali. Italija je promašila prvi penal, i Brazil je također. Onda je Italija pogodila, no precizan je bio i Romario, koji je loptu poslao u lijevi gornji ugao, za oduševljenje cijelog Brazila. Italija pogađa idući penal i ponovo je nastao tajac. No i Branco je pogodio za Brazil...Taffarel je odbranio idući šut Talijana,  Dunga je pogodio za Brazil. A onda, trenutak koji nije promijenio ničiji život u biti, ali momenat koji vječno živi u svakom Brazilcu.

Baggio pogađa stativu za Italiju i propušta posljednju šansu Talijana.

Brazil je svjetski prvak.

Dok je sa svojim kolegama proslavljao titulu svjetskog prvaka, Ronaldinhu je postalo kristalno jasno šta želi da radi ostatak svog života. Tek tad je shvatio šta fudbal zaista znači Brazilcima. Želio je da i on jednog dana obraduje svoju naciju i 'običnom čovjeku' donese nevjerovatnu sreću.

''Igrat ću za Brazil, no to neće biti tako jednostavno. Neće svi vjerovati u mene, pogotovo kada vide stil kojim ja igram'', pomislio je tada  Ronaldinho.

I bio u pravu. Kasnije je rekao:

''Bilo je trenera koji su mi rekli da prestanem igrati kako igram, da se uozbiljim i prestanem toliko driblati. Rekli su mi da nikada neću postati fudbaler''

Te riječi, ljudi koji nisu vjerovali u njega, Ronaldinho je iskoristio kao najveću motivaciju, držao ih u sebi samo koliko mu je potrebno da ostane fokusiran na ono što radi, no u životu se ugledao na one igrače koji su igru činili lijepom – Dener, Maradona, Ronaldo.

Uvijek je u glavi imao očeve riječi, da igra opušteno, da se igra s loptom. Igra sa užitkom.

''To je nešto što mnogi treneri nikada neće shvatiti, ali kada si na terenu, nikad nećeš kalkulisati. Sve će doći prirodno, samo od sebe. I prije nego što i pokušaš nešto razmisliti da uradiš, tvoje noge su već donijele odluku. Kreativnost će te uvijek odvesti dalje nego je to slučaj s kalkulisanjem'', objašnjavao je često Ronaldinho.

A onda, samo nekoliko mjeseci nakon Svjetskog prvenstva, trener u Gremiju je Ronaldinhu saopštio da je pozvan u U-17 reprezentaciju. Kada je stigao u trening kamp u Terespolisu, vidio je nešto što nikada u svom životu neće moći zaboraviti. Na samom ulasku u kafeteriju, vidio je uokvirene slike na zidovima – Pele, Zico, Bebeto – Hodao je istim hodnicima kao legende kojima se divio, sjedio je za istim stolom gdje i Romario, Ronaldo i Rivaldo, jeo istu hranu, koju su i oni, spavao na istim krevetima. A svaku noć pred spavanje razmišljao je: Baš me zanima koja od legendi je spavala na ovom krevetu.

Idućih godina, u njegovom životu se ništa nije mijenjalo, sve što je radio u životu je bilo putovanje i igranje fudbala. U brazilskoj reprezentaciji, sve one legende, koji su bili njegovi idoli, sada su pričali samo o njemu – o malom dječaku sa brojem 10. Pričali su  kako je predriblao Dungu, kako je postigao gol koji je njegovom klubu donio titulu. Bili su to najvažniji trenuci njegovog života, no tolike pohvale su nosile određenu dozu odgovornosti i tad se konačno zapitao:

Da li da nastavim igrati kao i dosad? Da li da počnem kalkulisati? Da li igrati na sigurno?

No, nije si mogao pomoći, jedino što je mogao na to odgovoriti, bilo je: Uradi to na svoj način. Budi slobodan. Osjeti muziku. To je jedini način da živiš svoj život.

''Kako sam dječaku koji je odrastao u drvenoj kućici u faveli mogao objasniti kakav će život biti u Evropi? To je nemoguće. Ne bih to razumio. Sve se u Evropi odvijalo tako brzo. PSG, Barcelona, Milan. Mnogi mediji i fudbalski stručnjaci nisu shvatali moj način igranja. Nisu shvatali zašto se uvijek smijem. A smijao sam se jer sam sretan, fudbal je zabavan, tvoj gol širi zadovoljstvo među ljudima. Ponavljam – kreativnost prije kalkulisanja''

No, ono na šta je Ronaldinho najviše ponosan je igra u Barceloni, gdje su promijenili čitavu historiju igranja fudbala. Djeca su nosila broj 10, pričalo se o ''onom malom dječaku sa brojem 10'', a Ronaldinho im je uvijek ponavljao ''Igrajte sa zadovoljstvom. Budite slobodni. Samo se igrajte s loptom''

A svima kojima nikad nije bilo jasno zašto se u svakom trenutku Ronaldinho smijao, kazao je:

''Kada je moj otac napustio ovaj svijet, nisam imao nijednog videa s njima, jer nismo imali novca da kupimo kameru. Nisam mogao čuti njegov glas više nikada, nisam ga mogao čuti da se smije. Ali uvijek sam u sebi imao sliku mene i njega kako igramo fudbal zajedno. Zato sam se smijao. On me je naučio da se smijem kad je lopta kod mene. Znam da je sretan sada negdje gore''

Čak i kad dobiješ novac koji nisi nikad imao, a on nosi sa sobom i određeni teret i pritisak, ali i kritike – ostani slobodan. Igraj kako ti je on rekao da igraš. Igraj se s loptom, Gaucho!

Sretan rođendan igraču, koji nije igrao, nego se igrao.

Sretan rođendan Ronaldinho!

(Amila Alijagić)