No, kako to obično biva u utakmicama ovog tipa, ovolike napetosti, a istini na volju i ovako velikog uloga, ono što se dešavalo na terenu, bačeno je u drugi, ili treći, ili možda deseti plan. – Na žalost svih ljubitelja fudbala, istinskih, pravih, vjernih navijača jednog od dva kluba. I na žalost svih onih koji su se nadali da će u Širokom vidjeti neku drugu sliku, koja je za to područje iznenđujuća – neku sliku koju nisu vidjeli stoput dosad.

Iskrena da budem, ne navijam za Sarajevo, zapravo baš, baš suprotno, sa druge strane grada, ali sinoć, nakon standardnog i tipičnog uvoda u utakmicu u Širokom, željela sam da pobijedi Sarajevo, vjerovatno kao i svi oni koji su bili isfrustrirani zviždanjem Škripara na himnu države u kojoj žive. Istini na volju, to smo mogli i očekivati, ne znam što i kako smo i milioniti put do sada uspjeli sami sebe uvjeriti da se možda, nekim čudom ovaj put to neće desiti?! Zašto smo dopustili da nas zavara grad koji je tako hladnokrvno, bez imao grižnje savjesti prekinuo jedan mladi život?! Zašto smo povjerovali onima, koji su nakon toga zataškali ubistvo Vedrana Puljića?!

Kao što ste vjerovatno i primijetili, od početka teksta, o samoj utakmici je napisano tek nekoliko riječi, ukratko i ugrubo, jer na žalost svih nas, kao što sam već rekla, to nikada nije u prvom planu. Utakmice ovakvog tipa su sve drugo osim fudbala. Ovo je priča o uništenju fudbala i o državi, koja to nije!

Sudeći po delegatu utakmice Ivici Galiću sinoć na Pecari nije bilo nikakvih incidenata, navodi on u svom saopštenju.

''Organizacija utakmice u skladu sa Propozicijama BH Telecom Premijer lige BiH. Domaćin osigurao sve uvjete za sigurno odigravanje utakmice. Teren vidno obilježen i pripremljen za igru. Radni sastanak održan na vrijeme uz prisutnost svih službenih osoba i službi. Ovjereni spiskovi igrača (naglašeni igrači do 21 godinu i stranci), sportske legitimacije i licence službenih osoba, dostavljene na vrijeme. Pregledom istih nije bilo primjedbi. Prije početka utakmice izvršena identifikacija igrača i nije bilo primjedbi. Incidenata nije bilo. Utakmici ispred N/F BiH, prisutna osoba za sigurnost gospodin Pušić Željko iz Mostara. Utakmica počela u zakazano vrijeme, uz minut šutnje za nastradale osobe u zrakoplovnoj nesreći u Mostaru. Utakmicu prenosila TV Arena. Doček gostiju i službenih osoba veoma korektan i prijateljski'', stoji u saopštenju, u kojem je čak dvaput navedeno da nije bilo incidenata.

Znate šta, cijenjeni gospodin delegat je u pravu. Incident bi značio neki nepredviđeni nemio događaj. A toga zaista sinoć nije bilo, jer je 'Za dom spremni' 'U boj za narod svoj', 'Mi Hrvati', svakodnevnica u tom kraju Bosne i Hercegovine. U pravu je Galić.

Ali, niste vi Hrvati, jer Hrvati vas apsolutno ne doživljavaju, ne zanimate ih, nebitni ste im, geografski jeste Bosanci i Hercegovci, ali niste ni to, vi ste nesvrstani – svrstani u samo jedno – ljudski otpad.

No, da razjasnimo... Sinoć sam kod jednog kolege na Facebooku vidjela status, kojim apsolutno osuđuje (ne)incident navijača Širokog, ali tu pominje i nas 'sa druge strane'. Slažem se s njim, gnušam se na sve ispade Škripara i svih koji su ikada išta slično uradili, ali šta je s nama?! Je li naše maslo za Ramazana?! – Nije. Koliko puta smo dosad na utakmicama reprezentacije, pa i pojedinih klubova, čuli pjevanje 'Jedna si jedina' kada se intonira naša himna?! I to je neka vrsta nepoštivanja, koliko god nama bila draga ta 'Jedina si jedina', koliko god mi željeli da nam to bude zvanična himna države, ona to nije.

Svi vučemo na jednu stranu u državi, koja to nije. Svi želimo nešto svoje – u državi koja to nije. Neki će pjevati 'Jedna si jedina', drugi su spremni za dom, a treći imaju svoju državu u državi i ne priznaju ništa iz 'muslimanskog Sarajeva'.

Inače, kažu da je fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu, mi smo i tu frazu uspjeli poništiti sa nulom. Najvažnija sporedna i glavna i pomoćna i rezervna stvar na svijetu, nama je NACIONALIZAM. Svi smo sa jedne strane nacionalisti. A u svemu tome, žao mi je nas iskrenih ljubitelja fudbala, koji su se kao vječni sportski romantici nečemu nadali sinoć. Žao mi nas je, što smo vjerovali da postoji mogućnost da pobijedi fudbal, a ne kurva politika, ne kurva nacionalizam.

Žao mi je!

(Amila Alijagić)