Da su naši momci sinoć igrali protiv Kipra, velika je mogućnost da bi opet izgubili, jer u tih nekoliko dana između te dvije utakmice, njihova igra se nije nešto spektakularno popravila. No, to trenutno nije bitno. Ili je barem malo manje bitno. U svoj toj lošoj igri naših Zmajeva, koji su ličili na sve drugo osim na Zmajeve, u lošoj taktici selektora Baždarevića, u svoj toj razočaranosti, ljutnji i bijesu, najveći je onaj prema nama. Prema svemu onome što smo pokazali, ko smo, kakvi smo i na šta smo sve spremni.

Ljuta sam, bijesna i razočarana bila onim što (ni)su igrači pokazali na terenu, ali neki su zaista išli do krajnjih granica (ne)kulture i (ne)zdravog razuma. A kao 'pobjednika' bih izdvojila momka, koji je Edinu Džeki uputio, ni manje ni više, nego otvoreno pismo. Ono je glasilo ovako:

''Pomno pratim fudbal 35 godina, prije tvog rođenja znači. O tvojoj karijeri znam više od 95%, garantujem. Od šljivotresa, Teplica pa do večeras. U glavi mi je tvoja fotka kako se u ratu žicaš za prijevoz, zakačen za tramvaj s par jarana. Od tad sam te posebno zavolio. Kad si ispoštovao taksistu ( i sam se bavim tim poslom), još više si mi postao drag. Isključivo zbog tebe sam pratio utakmice Sitija, kojeg generalno ne volim, kao i Romu. Nisam propustio niti jednu tvoju partiju. Za razliku od tebe. Ti večeras nisi bio na terenu. Bez da te dalje kritikujem vezano za igru, ovo nije prvi puta. Ali nije to poenta mog pisma. Obraćam ti se zbog tvoje izjave: “da treba da se stidite”. Sad ću ti reći šta je stid…Sutra je Kurban Bajram, kao što znaš. Ovaj sam dočekao prilično kokuzno. Jebi ga, zalomilo se. Već dugo živim u zajednici s ( bolesničavim) roditeljima, a imam suprugu i četverogodišnjeg sina, pa sam odlučio da unajmim garsonjeru. U drugom dijelu grada. Nisam toliko blizu svojih starih drugova, komšija, roditelja.

Vlasnik stana hoće unaprijed dvije kirije, valja ispoštovati. U stanu nedostaje sijaset stvari. Elem, dok sam kupio sve te namirnice, ostalo mi je 25 KM.

Inače sam navikao da za Bajram kupim po tri: pakovanja kafe, šećera, Fruktalova soka na razmućivanje, bombonjere, marame i muške čarape. To je bajramluk za moje roditelje, punca i punicu, te badžu i svastiku. S druge strane, nisam navikao da gledam utakmice repke bez mezeta i koka kole.

Morao sam birati, da kupim tri puta po 1/2 kg kafe i tri bombonjere ili samo bombonjere i meze za utakmicu.

Nažalost, izabrao sam ovo drugo…

Zato, dobro razmisli drugi puta kad riječ “stid” stavljaš u kontekst. Ti taj osjećaj možeš eliminisati na milion načina, npr. ove sekunde sjesti u privatni avion i otići u Moskvu na kavijar. Svakako, nećeš drugačije ni vidjeti Rusiju…Mene brine kako sutra da majci otvorim vrata bez kafe, samo s “Fontanom” u rukama? Stid me što sam tebi i tvojim saigračima dao prednost. Stid me što sam vjerovao u vas, a opet ste podbacili…

Bajrambarečula, Edine moj dobri! Sve najbolje tvojoj porodici i tebi…'', napisao je izvjesni Mirza Šehanović.

Mirza toliko prati Edinovu karijeru, da nije upratio i čuo kada je Edin nekoliko puta ponavljao da nije istinita priča da je kupio auto taksisti, jer kada je bio dijete, na treninge ga je vodio njegov otac, niko drugi.

No, ni to nije bitno. Ne baš toliko. Tužno je da je ovaj momak dobio potporu od velikog broja državljana BiH i da je njegovo takozvano otvoreno pismo kapitenu naše reprezentacije, naišlo na mnoga odobravanja.

Mirza, ja ću sada tebi reći šta je stid. Stid je što si ti odabrao 'mezu i kolu' ispred poklona roditeljima za Bajram. I nisi ti to uradio za Džeku, niti za bilo koga iz reprezentacije, uradio si to za svoju guzicu, jer eto nisi navikao gledati utakmicu bez meze i kole. A Boga ti Mirza, da te pitam i ovo. Da smo mi nekim slučajem pobijedili, da li bi se tebi onda vratile te pare, koje si potrošio na mezu?! Ili bi ipak možda dobio na kladionici, jer si igrao dvicu i Džeko daje?! Da to možda nije problem?!

Uostalom, nije ni to bitno. Bitno je, nažalost, da smo sada pokazali kakvi smo. Nije poenta u Džeki, Ibiševiću, Višći, niti bilo kome od njih pojedinačno, kao što nije poenta ni u Mirzi, jer na našu ogromnu žalost, ni on nije jedini.

Ponavljam, imamo pravo biti tužni, razočarani, ljuti, bijesni, imamo pravo i komentarisati, konstruktivno i sa argumentima, ako je ikako moguće. Ali, nemamo pravo da ih pljujemo, vrijeđamo, sjetimo im se uže i šire porodice. Nikome pojedinačno, a ni svima zajedno. Možda im je nedostajalo borbenosti, volje, želje, 'pogibije' na terenu, ali ko zna iz kojih i kakvih razloga, jer nikada me se neće moći uvjeriti da oni na terenu ne žele pobijediti. Prosto je takav mentalni sklop nemoguć za jednog sportistu, koji je željan uspjeha i pobjeda. Pa, kao dijete izađeš ispred zgrade sa rajom igrati lopte, pa želiš biti najbolji, a kamoli kad igraš za svoju državu, za sveti grb. Ponavljam, borbenosti nije bilo, ali razloge ne znamo i nemamo pravo da nagađamo, a pogotovo da ih izmišljamo.

Možda bih i ja voljela da su Messi, ili Ronaldo rođeni u BiH i da igraju za našu reprezentaciju, ali nisu, rođeni su u Argentini, odnosno Portugalu. I tamo ih cijene, kao što cijene i igrače Francuske, koji su sinoć na domaćem terenu odigrali 0:0 protiv Luksemburga. Ubijeđena sam da njihovi igrači danas nisu državni neprijatelji broj jedan, da im nijedan razočarani Francuz nije uputio otvoreno pismo. A nije, jer imaju drugih životnih stvari. Ko je nama kriv što su nam naši reprezentativci jedina svijetla tačka u ovoj ovakvoj državi, pa se od njih očekuje da poprave i natjeraju nas da barem na tren zaboravimo sva sranja, koja nam prave ovi na vlasti?! To je već naš problem. Džeko, Ibišević, Višća, Seo, nemaju ništa s tim.

Ali da, dobro je Dežulović jednom rekao, doduše za Hrvate, ali jako primjenjivo i za nas: Ko ne zna biti dostojanstven u pobjedi, neće znati ni u porazu.

Zato su nam Zmajevi ili najveći heroji, ili najveći neprijatelji države. Ne ide to tako, Bošnjo moj. Kakvi su takvi su, naši su. A što se prije pomirite sa činjenicom da mi nismo nikakva fudbalska velesila, bit će vam lakše u životu, a njihovi porazi vam neće biti vaši najveći životni problemi.

(Amila Alijagić)