Goran Dragić MVP ovog Eurobasketa je briljirao, pokazao nam svu raskoš i ljepotu ovog sporta. Mladi Luka Dončić nam je demonstrirao kako će izgledati budući najbolji košarkaš svijeta. A Klemen Prepelič? – Čovjek koji je (svaka čast Dragiću na njegovih 35 poena) sinoć napravio razliku. Čovjek koji bi sinoć pogodio i da je pucao iz svlačionice.

A, onda on! Oprostite mi svi košarkaški treneri, ali Igor Kokoškov je više od košarkaškog trenera i selektora. On je kao neki vizionar, neko novo svjetsko čudo.

Bio je talentovan igrač, a njegovo ostvarenje sna je bilo potpisivanje za Crvenu Zvezdu, za koju su tada igrali Saša Obradović, Neša Ilić... Ipak, samo tri dana nakon što je ostvorio svoj san, stradao je u saobraćajnoj nesreći. Bilo mu je tek 18, a njegova igračka karijera je već tad bila gotova. Ko zna gdje bi dospio, da nije bilo te nesreće.

''Ta nesreća promijenila je moj život, a bio sam još uvijek tinejdžer. Nastradali su mi skočni zglob i koljeno. Bio sam po bolnicama 11 mjeseci i imao sam četiri operacije. Znao sam da više nikad neću moći igrati, no toliko volim košarku da sam odlučio postati trener'', rekao je Kokoškov jednom prilikom.

Igor Kokoškov je zaista poseban i cijenjen, a to možda i najbolje pokazuje događaj iz 2010. Čelnici Phoenixa su organizovali svečanost za Kokoškova, koji je tada dobivao američku putovnicu. Preko videopoziva u dvoranu se javio i tadašnji američki predsjednik Barack Obama.

"Beograđanin sam, Srbin. Tu sam odrastao. Sebe smatram srpskim, evropskim trenerom, iako trenutno radim u NBA. Pokušavam da isključim emocije, da kao trener radim na terenu. Politikom se ne bavim. I da je Srbija dobila, dobio bi moj tim. Veliko poštovanje za Sašu Đorđevića i našu košarku. Za jednu malu Sloveniju je ovo veliki uspjeh", naglasio je Kokoškov nakon osvojenog zlata.

A Srbija? Reprezentacija, koju su mnogi prije početka prvenstva otpisivali. Bez Teodosića, Bjelice, Jokića, Raduljice, nazivali su ih B timom, a u lošijim periodima Eurobasketa, transformirali bi se i u C tim. Svakako, oslabljena ekipa, bez nekih većih šansi za osvajanje neke od medalja. Kako blesavo, pa Srbija je oduvijek važila za košarkašku naciju, a ako mene pitate, kada su u punom sastavu, to je najbolji 'bijeli tim'. Dobro, bara-bara sa Španijom.

A Aleksandar Đorđević? On je zaista jedan košarkaški genij, ništa manji od Kokoškova. Njegovo umijeće možda i najbolje je objasnio jedan zanimljiv tweet: Sale da dovede metar drva na neko prvenstvo, osvojio bi medalju.

''Ako me ne otjeraju, tu sam, čekaju nas kvalifikacije za Mundobasket. Imali smo puno problema, nisu jedini Bogdanović i Lučić zaplakali, samo niste vidjeli. To su fenomenalni momci, kiako kaže Bogdan, izdržat ćemo mi ovo, siguran sam'', kazao je Sale poslije utakmice.

A finale? Stvarno jedna straaaaašna utakmica, vrijedna da je nazovemo FINALE. Odavno nisam gledala bolju. Slovenci i Srbi nas zaista mogu učiti kako se igra za svoju državu. Tolika volja, želja, borbenost, tolika apsolutna, potpuna fokusiranost samo na teren, igru. Brate, čista 'pogibija' za sveti grb. Mnogo, mnogo bismo mi mogli, a u ostalom i trebali učiti od njih.

A onda suze Bogdana Bogdanovića. U trenutku kada je izgubio zlatnu medalju, nije mu bilo bitno što je prije nekoliko potpisao ugovor vrijedan 36 miliona, nije bitna najbolja košarkaška liga svijeta. U trenutku kada za svoju zemlju nisi ostvario ono što si želio, i ne treba da je nešto drugo bitno.

A mi? Sve dok budemo odgovornost prebacivali jedni na druge, sve dok se selektoru bude prijetilo otkazom zbog izjava, sve dok poziv za reprezentaciju ne budu shvatali kao posao, nego kao čast i ponos, sve dok se igrači budu birali po nacionalnom ključu, sve do tada ćemo sjediti u kući i birati za koju reprezentaciju iz susjedstva ćemo navijati.

(Amila Alijagić)