''Pravi džentlmen nikada ne ostavlja svoju damu. Neki kažu da imam 15 trofeja. Ne, imam ih 17''
Mnogo prije nego je fudbal postao ovo što je danas, bio je temeljen na istinskoj, duboko u čovjeka urezanoj želji za tim pozivom
Onda kada su igrači na teren izlazili u jednostavnim crnim kopačkama, dresovima sa prevelikim kragnama, kada svaki od njih nije imao istu – šalu na stranu – frizuru, ali su imali osjećaj prave, iskrene posvećenosti tom poslu. Bila je to ljepota, koja se sada, ove 2017. čini kao da je zakopana duboko u prošlost.
Azzuri
Italija, država koju povezujemo sa visokom kulturom, dobrom hranom i poznatim umjetnicima, dugo je bila na čelu svih kulturnih stvari. U fudbalskoj sferi, Azzuri su od svog rođenja krajem 19. stoljeća odbrali niz drugačijih identifikacijskih stereotipa – a to je defanzivna konvencionalna organizacija tima. Iako im možda nije uvijek odgovaralo, Talijane su smatrali prvacima odbrambene škole. Duboko zadubljeni u razrađivanje igre i taktike, nerijetko su ih povezivali sa surovim i oštrim egom.
Franco Baresi, Gaetano Scirea, Paolo Maldini, Dino Zoff, velika je lista ikona koje su igrale u Italiji, a imali su historiju divljenja i poštovanja zbog njihove sposobnosti da ostale ekipe neutrališu i ponište sa nulom sve njihove prijetnje.
U prvoj utakmici, koja se igrala u Milanu 1910., čak nisu ni igrali u svojim sada poznatim plavim dresovima, umjesto toga, obukli su bijele. Protivnik tog dana im je bila Francuska, koju su pobijedili rezultatom 6:2. Nakon utakmice, navijači su im čestitali, dobili su još nekoliko poruka podrške, a umjesto novčanih nagrada, uručili su im poneku kutiju cigareta.
Od golmana do vrhunskog napadača
Ipak, kada pričamo o talijanskoj sposobnosti da se prilagode bilo kakvoj igri, transformišu se i počnu igrati napadački fudbal, najbolji primjer za to je, ko drugi nego Alessandro Del Piero.
S obzirom na to da je svoju karijeru počeo kao golman, bilo je zaista teško povjerovati da će postati jedan od najvećih napadača koje je ova igra ikada vidjela. Njegova sposobnost prilagođavanja bila mu je najveća snaga, ipak njegova ogromna želja je ta koja ga je godinama držala u vrhu, natjerala ga da nadmaši, prvo sve ostale, a potom i sebe samog.
Iako je njegova majka smatrala da je najsigurniji među stativama, Alessandro je nastavio po svome, spreman i odlučan da ostvari svoj san.
Zahvaljujući intervenciji legende Giampiera Bonipertija, Del Piero je doveden u Torino. I to je bilo to. Svjetska dominacija je počela. A sad kad pogledamo unazad, njegovo vrijeme provedeno u Juventusu, zaista je pravi svjedok njegove čiste i iskrene ljubavi prema lijepoj igri. Rijetke su situacije kada genijalci ostaju uz klub toliko dugo koliko je on to učinio, posebno u današnjem modernom fudbalu gdje novac diktira sve, a romantika je često zaboravljena.
''Upoznao sam Alexa u Primaveri i već je tada bio fenomen. Bio je tako hrabar da smo morali uvjeriti trenera da ga uključi u prvi tim. Imao je kvalitete koje samo velike zvijezde imaju. I čim smo ga vidjeli, rekli smo: Ovaj će sigurno uspjeti'' – Angelo di Livio.
''On je najbolji igrač protiv kojeg sam ikada igrao, izvrtio me na nevjerovatne načine'' – Gary Neville.
''Drugačiji je od Zidanea, voli igrati, osjeća fudbal u duši; između njega i Francuza, odabrao bih njega'' – Maradona.
Vječna ljubav
U 19 godina, dao je sve crno – bijelom timu, i baš je možda i najbolji način da se opiše sva njegova ljubav prema klubu – crno – bijela. Bio je on i bili su oni svi, protiv cijele Evrope i Italije. Juventus je mnogo toga kockao kada je 'sve' uložio u jednog 18 – godišnjaka, no isplatilo se na kraju. Vraćeno im je sa skoro dvije decenije briljantnosti, neizmjene i beskompromisne lojalnosti.
Trenutno je klupski rekorder sa 290 postignutih golova, a njegov učinak u torinskom divu, vjerovatno se neće tako brzo ponoviti. Njega će rijetko ko moći zamijeniti i kod navijača Stare dame, jer on je bio tu i u dobrim i lošim danima – ponosno stajao i borio se da odbrani čast svog kluba. Bio je pravi prvak, pobjednik, šampion.
''U sljedećih 150 godina, neće postojati niko kao Alex Del Piero. Ko bude nosio broj 10, mora znati ko ga je nosio, kako ga je nosio i ponašati se u skladu s tim'', izjava je Buffona.
Ipak, nije sve uvijek bilo tako divno, krasno, kao iz bajke. Da, mislim na Calciopoli, kada su 2005. i 2006. Juventusu oduzete dvije titule, koje su osvojili pod vodstvom Capella, tada su vraćeni u Seriju B. Del Piero je odbijao odustati od ta dva Scudetta, držeći ih kao simbole kolektivnog napora ekipe. I to nikada ne može biti oduzeto iz njihovih srca i umova.
Uprkos svemu, to je bio još jedan uspon u njegovoj karijeri. Vratio je Juventus na puteve stare slave, a to mu niko nikada neće zaboraviti, jer hrabri talijanski vojnik nikada nije dozvolio da mu loša vremena i teške situacije oduzmu slavu za koju se on tako srčano i ponosno borio.
''Pitate me koliko imam trofeja?! Neki kažu 15, ali za mene je ipak 17. U 2006. zakucali smo tabelu sa 91 bodom. Mnoge golove smo postigli Zlatan, Trezeguet i ja. To je samo naša zasluga, a ne poklon od sudija'', kazao je jednom Del Piero.
Nakon mnogih vrhova koje je osvojio na mnogim frontovima, čak svi njegovi krajevi, bili su novi počeci. U njegovom periodu, Zlatnu loptu su osvajali Weah, Sammer, Rivaldo, Cannavaro, Nedved, Owen..., no mnogi od njih će zauvijek ostati u Del Pierovoj sjeni, jer njega se pamti kao čovjeka bez mrlje, vjernog i odanog, jednostavno kao posebnu legendu.
''Del Piero uvijek dolazi na trening sa smješkom za svakoga, ohrabrenjem za suigrače. To je njegova veličina – skromnost. On je zlatna osoba'', izjavio je Alessio Tacchinardi.
Bilo je možda uspješnijih, talentovanijih, boljih, koji su ostvarili više, no frajer i šarmer kakav je on bio, bilo je dovoljno da nas zauvijek osvoji. A nekada je to zlatnije od Zlatne lopte.
Zato, neka ti je sretan rođendan, šminko talijanska!
Novinar: Amila Alijagić