Na utakmici baraža između Hrvatske i Grčke, na tribinama, ni manje ni više nego u VIP loži vidjeli smo Dragana Čovića, koji je oko vrata nosio šal bosanskohercegovačkog fudbalskog prvaka – Zrinjskog. Naravno da svi razumijemo njegov potez, da znamo zbog čega to radi, no prosto ne možemo da se ne nasmijemo, koliko god sve to ustvari bilo jako tragično. Uostalom, svojoj muci smo se uvijek najslađe smijali.

Kako neki podaci govore, Dragan Čović je u protekle tri godine 19 puta posjetio Hrvatsku. Mladen Ivanić je nešto manje se išao 'pomoliti' u Srbiju – 14 puta, dok je 'naš' Bakir Izetbegović samo 10 puta bio u Turskoj kod svog brata, predsjednika te države Recepa Tayyipa Erdogana, ovdašnjem čovjeku poznatijeg kao čovjek koji je naslijedio Bosnu i Hercegovinu.

Smiješno vam je, zar ne?! Nasmijmo se opet, jer muka ni ovoga puta nije ništa manja... Iako je ta priča poznata već odavno, u posljednje vrijeme se opet potencira to što je Alija Izetbegović BiH ostavio u amanet Erdoganu. Pa nas i ne čudi onda što je i Mladen Ivanić imao šta reći na to. Eto, taman takav  je potez, da ga čak ismijava i ruga mu se Mladen Ivanić:

''Takva izjava je katastrofa, glupost i neviđena šteta. I jasno mi je da dio politike SDA misli da je BiH njihova i da imaju pravu da je daju Erdoganu... Zamislite da smo mi rekli da BiH ostavljamo u amanet Miloševiću''.

A onda kad bolje razmislimo, nije potpuno u krivu, naprotiv. Čime je to Erdogan zaslužio da ni kriv ni dužan dobije u naslijeđe čitavu jednu zemlju?! A čime je onda i prvi Predsjednik BiH sebi dao za pravo da NAŠU državu ostavi tamo nekome – tamo nekoj, po svim statistikama i parametrima, apsolutno nama nebitnoj osobi?!

Zašto se onda nađemo toliko uvrijeđeni kada Čovića vidimo sa šalom Zrinjskog, u društvu cijelog hrvatskog vrha, na utakmici hrvatske reprezentacije?! Zašto nam se želudac okrene kada u prisnom zagrljaju vidimo Ivanića i Vučića?! E, zato što mi je isto toliko mučno kada vidim bliske, prijateljske odnose Erdogana i Bakira, nesuđenog mu brata.

Jedina stvar na koju imamo pravo da se ljutimo i protiv koje imamo pravo da protestvujemo je ta što se svaki od njih okreće na pogrešnu stranu kada se moli. Jedan prema Srbiji, drugi zaljubljeno gleda u Hrvatsku, dok se treći ponosno smješka svom turskom bratu po vjeri.

A za to vrijeme, u nas niko ne gleda, njihova leđa su nam itekako okrenuta, Hrvatska, Srbija i Turska tek onako preko ramena našeg predsjednika zavire i u našu baštu. Doduše istina, uz poneku već odavno otrcanu i milion puta ponovljenu rečenicu, koja im već samo onako, 'ispada' iz usta. Niti je tu Vučića briga sa RS – om, a pogotovo za Federacijom, niti Kolindu zanima Hercegovina i svi 'njeni' Hrvati tu, a tek Erdogana...

Konačno je možda vrijeme da se počupa korov u našoj bašti, vrijeme je da neko brine samo o nama i, ma koliko to suludo zvučalo, okrenemo se jedni drugima, stvorimo nešto na ovih naših 51.197 km kvadratnih.

Izađite iz uloge 'Predsjednik na službenom putu' i prestanite letiti jatu za koje mislite da je vaše. Umjesto toga, sve te iskrene osmijehe koje njima dajete, posvetite nama.

P.S.: Ja nisam ničiji amanet!

Novinar: Amila Alijagić