Ipak, s vremena na vrijeme, izdignu se neki ljudi iznad svih ostalih, zabljesnu, pokažu da nas ima. Kako bolan nema?!  Ali, onda se mi baš onako svojski potrudimo da toj osobi – za to predivno predstavljanje u Evropi – ponudimo jedno veliko NIŠTA zauzvrat.

Onog dana kada je tek ušao na uži spisak za ''European Press Prize 2018.'' pored imena Dragana Bursaća i teksta ''Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica'', pisalo je i Bosna i Hercegovina. Tog dana, prije otprilike mjesec, pogriješili smo prvi put, jer mnogima kao da nije ništa predstavljalo što BiH ima kandidata za nagradu koju nazivaju ''evropski Pulitzer''.

Naše drugo griješenje je počelo onog dana kada je Bursać dobio nagradu, koja mu je dodijeljena u Budimpešti – ''European Press Prize 2018'' u kategoriji ''Mišljenje (kolumne).

Tada sam napisala i pitala (se): Koliko si Bosno i Hercegovino ponosna na ovo?! Koliko ti znači što ti je državljanin najbolji u Evropi?! Znači li ti dovoljno da se ne desi Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica?!

Pretpostavljam da se to negdje pitao i Bursać, i ne zbog sebe, pitali smo se svi zbog onog Petra ''dvaput strijeljanog, jednom ubijenog i vječno živog''!

Kako samo naivno od nas. Naivno i svo u vjerovanju u nas. Taman tako. Čekali smo svi, a onda dobili odgovor, tačnije dobili ono NIŠTA što spomenuh:

''Draga Banjaluko, čekao sam akademskih 15 minuta dugo. Zapravo, čekao sam 96 sati dugo. Ne bi li se udostojila. Draga Banjaluko, osim BUKE i Impuls portala , niti jedan medij gradski nije objavio da sam ti donio najveću novinarsku nagradu u Evropi. Vjeruj mi Banjauko, nije do mene niti samopromocije. Ispromovisan sam ja dovoljno i preko svake mjere. Nisi me štovala do sad, nećeš ni od sad, pa to razumijem. Ali, zaboli ljudskost, Banjaluko sa kojom te nisam vidio dugo. To je stvar osnovnih načela BILO ČEGA. Uzmi, pa zatamni moje ime i objavi tekst o Trećem strijeljanju dječaka Petra iz Konjica. Da ljudi znaju...'', napisao je na svom Facebooku – negdje duboko u sebi i dalje vjerujući u nas – Dragan Bursać.

O kad biste samo znali koliko sam se iskreno, od srca, pomalo – s razlogom – bojažljivo nadala da ćemo barem ovaj put ispasti bolji. Dovraga i moja vjera u ljude. Nadala sam se da ćemo se danima ponositi i dičiti što je najbolji novinar u Evropi i njegov tekst, baš iz naše jadne državice. U konačnici, jedino što se ispostavilo kao tačno i što smo opravdali je to da smo ''jadna državica''.

Ipak, koliko god se vi jako trudili, uprkos vama, a i na vašu veliku žalost, nije ona toliko jadna da je ljudi poput Bursaća ne mogu izdignuti iz ovih govana.

Jer navikao je Bursać na sve ovo, navikao je da od ''vas takvih'' ne da ne dobija podršku, nego upravo suprotno – vi ste oni koji mu svakodnevno prijetite, ne birajući način i odvratnost izgovorenih/napisanih riječi. Ali dosad ste već trebali naučiti da tako hrabrim i beskompromisnim ne možete ništa.

Vaše oružje je mržnja, njegovo i ljudi poput njega su pamet, hrabrost i iskrenost. Vidjet ćemo ko će na kraju izgubiti sve bitke.

Možda se još nije desilo treće strijeljanje dječaka Petra, no sudeći po ovome, puške su u njega uprte. Pokušajte ga strijeljati, ali ne zavaravajte se da će Bursać i oni kao on odustati. Oni mogu iznova, ponovo i nanovo i onda kad vi legnete i zaspite od umora!

(Amila Alijagić)