12.4.2018. 16:09
9
Zašto nas je zabolio crveni karton: Sad ga šakom spucaj, svakako ti je posljednja. Taman te i Zidane gleda!
Nisu sve djevojčice nosile roze haljinice, nismo se igrale barbikama, češljale im kosu i kupovale odjeću. Ima nas kojima je draže bilo sa dečkima razbaciti fuce u ulici.

Nisu sve djevojke u tinejdžerskim danima kupovale OK! ili Bravo i dvoumile se na koju stranu će zalijepiti poster, jer s jedne strane je Chad Michael Murray, a s druge Zac Efron. Nisu sve tinejdžerke tražile najljepše torbice i učile hodati na štiklama. Ima nas koje smo za to vrijeme i godinama kasnije od prerastanja barbika, još razbacivale fuce.

Bila sam ona koja je kršila nepisana pravila fudbala u ulici. Sve da je u mojoj ekipi  igrao najdeblji čovjek na svijetu i taman da je svojim obimom zaklanjao čitav improvizirani gol, na golu sam morala stajati baš ja. Tada sam imala osjećaj i razmišljala da sreća uslijed postignutog gola, ne može zamijeniti onaj osjećaj moći kad stojiš među stativama, kad se teatralno i herojski bacaš da upišeš odbranu, koja se zapravo nigdje ne piše, ali si, majstore, zato tih dana glavni u ulici.

Godinama kasnije, razišla su se djeca, krenuli u različite škole, otišli živjeti negdje drugo. U srednjoj školi u koju sam išla, svake godine se održavao turnir u fudbalu – za muške naravno. Jedne godine, rekla bih da smo bili treći razred, nas nekoliko – kako su nas nazvali – muškarača, odluči napraviti presedan i prijaviti se na turnir. Najmanja i najsitnija među svim – godinama nakon stajanja 'među stativama' u ulici – dogovorom (dobro, mojim insistiranjem) odlučim(o) da ću opet stajati na golu. Ne znam jesu li imali obzira da smo tzv. slabiji spol pa nas puštali, ili smo zaista zaslužile, ali došle smo do finala. Tu su nas dečki iz, sjećam se, 2b uništili i tako odbranili titulu.

Helem, i dan-danas imam osjećaj da nijedan pogodak ne može zamijeniti osjećaj moći kad stojiš među stativama. O tome mi je godinama unazad svjedočio najveći gospodin koji je ikada obukao rukavice. Da, naravno da je to Gianluigi Buffon. Da, naravno da me srce boli dok pišem ovo i prisjećam se crvenog kartona koji je dobio u 40. godini, u svojoj posljednjoj utakmici u Ligi prvaka.

Nije ovo još jedna priča i polemika o tome da li je penal ili ne, da li ga je trebalo svirati, ili pak ne. Nije priča o Realu i Juventusu i o tome ko je zaslužio da ide u polufinale. Kad padneš jedan od najvećih ispita ljudskosti, sve je manje bitno. Ništa nije bitno, samo ukoliko se prisjetimo kako je svoju posljednju utakmicu u Ligi prvaka završio Gianluigi Buffon.

sa Kjelinijem u tandemu

Ali, očito vam taj Michael Oliver nema osjećaj za legende. Ne poštuje neke od najvećih svjetskih autoriteta. Ne poštuje ni one, koji su sa Buffonovom slikom u glavi, stajali  'među stativima' u ulici. Pa sve da je skinuo gaće i pokazao mu guzicu, da li je stvarno bilo potrebe za crvenim kartonom, u onom trenutku, na onakav način?!

Prvo me zabolio penal, a onda me dokrajčio i o pod tresnuo crveni karton Buffonu. Sva tako bijesna, izrevoltirana  –  onako kakav obično budeš prilikom gledanja utakmica, a uz to smatraš nešto svemirskom nepravdom – rekoh: ''Ma Gigi sad ga šakom spucaj. Svakako ti je posljednja. Taman te sad i Zidane gleda!'' I baš u tom trenutku mi na pamet pada tekst Borisa Dežulovića ''Zbog Zidanea više ne vjerujem u bajke'':

''Pa kad je to tako jednostavno, zašto smo se onda svi u nedjelju, u deset i kvarat navečer, osjećali jadno i pokislo, zašto je cijeli stadion do kraja, do posljednjeg penala, zviždao Talijanima, koji su - nota bene - posve zasluženo na svoje dresove prišili i četvrtu zvjezdicu? Zašto nismo zviždali huliganu iz La Castellane onako kako smo zviždali Schumacheru, i kako mu zviždimo do danas? Zašto, neka nam to nauka objasni, zašto nas je u 110. minuti finala u Berlinu zaboljela Zidaneova glava, a ne Materazzijeva prsa?''

Da se kojim slučajem Gigi odlučio na potez kao i Zidane, sigurna sam da bi nas sve zaboljela Gigijeva šaka, a ne Oliverovo – puno nepoštivanja prema legendama – lice.

Nije ovo priča o fudbalu, jer on – u onom obliku na kakav smo navikli nekad davno – više ne postoji. Ovo je priča o drugom ispraćaju (nakon što se Italija nije plasirala na SP) jednog od najvećih ikad. I evo, ne mogu da odlučim koji mi je bolniji, tužniji, koja svemirska nepravda je nepravednija.

Ne, Gigi je ipak i suviše veliki gospodin da bi Olivera udario šakom, ili mu možda pokazao guzicu. Možda bismo mi u tom trenutku osjećali veću satisfakciju, ali ovako nam je ipak ostavio nešto mnogo ljepše i bitnije.  Osjećaj moći, koji će osjetiti svako dijete kada u ulici stane na improvizirani gol.

P.S.: Nedavno sam se pitala da li ćemo uspjeti Gigiju priuštiti oproštaj kakav je zaslužio. Sada sam sigurna da je odgovor NE! Nismo uspjeli. Pali smo veliki ispit, ljudskosti prije svega, sve zajedno sa Oliverom, UEFA-om, Realom, Juventusom i svim akterima Gigijeve posljednje utakmice u Ligi prvaka. Svi zajedno smo pali.

Oprosti nam Gigi. Evo dajem nam svima crveni karton. Onaj životni. Onaj najbolniji!

(Amila Alijagić)

9
SOURCE PRIČE
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Redakcija
T:
F:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.