I to je cijela istina. Kada je Nadal opušten u svom prirodnom staništu, ostatak teniske faune automatski postaje plijen – i to poprilično lagan plijen. Kada je Nadal 100% u formi, ne postoji niko iznad njega u tom lancu ishrane. Za 15 – ak godina koliko traje njegova karijera, Španac je osvojio više od 90% mečeva na ovoj površini. Ako to nije dovoljno da budeš na vrhu lanca ishrane na svom staništu, onda ništa drugo nije.

A još kada se radi o Roland Garrosu, Nadal je zaista poguban i prebrutalan za sve ostale. Nakon što je u nedjelju u finalu, bez da se pretjerano namučio, savladao Dominica Thiema sa 6:4, 6:3, 6:2 po setovima, Nadalov omjer na Roland Garrosu je sada 86 pobjeda i samo dva poraza. Jedan je od Đokovića, i to možemo razumijeti, drugi poraz je od Robina Soderlinga i ni sam Robin ne zna kako se to desilo. Doduše zna i on, znamo i mi – Tada 2009. nismo vidjeli 100% Nadala.

U ženskom tenisu Martina Navratilova je devet puta osvajala Wimbledon, ali se ne može baš reći da je najveća igračica svih vremena na travi. Steffi Graf je bila jednako dobra. Serena Williams možda i bolja. U muškom tenisu, kada pričamo o travi, rasprava se proteže od Federera, Samprasa, Borga, Beckera ili McEnroea. Margaret Court je bila najdominantnija igračica na Australian Openu prije open ere, a Đoković u open eri. Nadal je najdominantniji igrač Pariza kojeg je svijet ikada vidio, u bilo kojem vremenu. US Open ima Federera, Samprasa, Connorsa, sa po pet naslova. Nadalu u Parizu nije niko ni blizu.

Đoković, Court, Federer, Navratilova, Sampras, Ever, Graf, Williams – svi oni su dominirali na nekom turniru, u određenom periodu. Ipak, njihova imena nisu nikada postali sinonimi za neku površinu, za neki turnir, kao što će Nadal vječno biti povezan sa Roland Garrosom i šljakom.

Ni oni najbolji na šljaci se ne mogu porediti s njim

Kroz tenisku historiju bilo je mnogo velikih igrača na šljaci. Thomas Muster, Gustavo Kuerten, koji je postao prvi na ATP ljestvici ponajviše zahvaljujući odličnim igrama na šljaci. Monica Seles je tri puta zaredom osvojila Roland Garros, a onda je pauzirala dvije godine, nakon što ju je jedan od fanova izbo nožem. Justine Henin je osvojila Roland Garros četiri puta u pet godina.

A onda imamo Borga i Chris Evert. Borg je šest puta osvojio Roland Garros u osam nastupa. Evert je sedam puta pobjeđivala u Parizu i osvojila 125 uzastopnih mečeva na šljaci. Svi ovi nabrojani su u jednom periodu dominirali šljakom, ali da li vam se zaista čini da je iko od njih i blizu Nadalu?!

''Nadal je neko ko želi da dominira i osvaja sve poene i želi da ih osvaja što prije može'', kazao je Mark Petchey.

Želja i volja za poboljšanjem

Nadalova volja za konstantnim poboljšanjem je možda i njegovo najjače oružje. Sada vidimo skoro kompletnog Nadala kako trči po terenu i stiže skoro svaku loptu, kako želi da meč osvoji u dva, odnosno tri seta. No, nije uvijek tako bilo. Nekada se patio, nekada je morao igrati tri ili pet setova kako bi osvojio meč.

Sada kad pogledamo neku Nadalovu statistiku i uporedimo je s prethodnim godinama, neke cifre izgledaju bolje nego prije – brže vraća loptu, on se brže vraća, servira bolje i zapravo on ostale igrače čini da izgledaju lošiji nego što zapravo jesu. Njegova spremnost da se poboljša i bude bolji igrač nego je to bio recimo 2005. kada je prvi put osvojio Roland Garros, jedan je od značajnijih faktora.

 Čak i sada kada su mu 32 godine, kada se dokazao svima koji su ikada sumnjali u njega, Rafael Nadal i dalje ne pati od sindroma ''Mogu biti LeBron James ako sam u pravoj situaciji''. Zapravo baš suprotno – pati od iracionalnog manjka samopouzdanja. I nakon što je 10 puta osvojio Roland Garros, prije ovogodišnjeg nastupa u Parizu odbio je govoriti da je favorit, svjestan da danas svi igraju tenis i da svaki krug može biti njegov posljednji.

I ne, to nije njegova lažna skromnost, jer on iz meča u meč, iz godine u godinu pokazuje da i dalje nije zadovoljan onim što je postigao, svjestan je da može još više. Mnogima bi takav način razmišljanja donosio više lošeg nego dobrog. Ali ne i njemu. To je njegova motivacija da bude bolji.

Nakon što je u četvrtfinalu pobijedio Diega Schwartzmana – jedinog koji mu je uspio uzeti set – pitali su ga kako funkcioniše, jer svi imamo osjećaj da sam sebi stvara pritisak.

''Ako ne osjećaš pritisak, znači da ne voliš sport. A ako ne voliš sport, bolje ti je da ideš kući i radiš nešto drugo. Pritisak je dobar. Sposoban si da to kontrolišeš. Taj pritisak, taj adrenalin, zaista mogu biti jako pozitivni'', odgovorio je Nadal novinaru, koji ga je potom pitao ''Zašto sebi dozvoljavaš da osjećaš pritisak i adrenalin''.

''Zato što sam ljudsko biće'', rekao je.

Dok ga gledamo van terena, uvijek nasmijanog, složili bismo se s tim. Ali onda ga po nekoliko sati gledamo na terenu Phillipe Chatrier, kako nemilosrdno, brutalno, bez zadrške, kao matador razbija sve svoje protivnike – i pomislimo 'Ma koga on laže, kakvo ljudsko biće''.

Možda neće karijeru završiti sa najviše Grand Slamova, možda neće nikada biti proglašen niti smatran najvećim teniserom svih vremena, a pogotovo sportistom, ali niko nikada, u historiji svih poznatih sportova svijeta, nije radio ono što Nadal radi na šljaci. Takva dominacija nikada nigdje nije zabilježena. Takvo usamljeno stajanje na vrhu lanca ishrane ne postoji i nije nikada postojalo.

Za kraj bih se poslužila opisom kolega sa Facebook stranice Vragolasti tenis.

Predobar. Prekonstantan. Pretačan. Prebrutalan. Predominantan. Premoćan. Jednostavno besprijekoran, nedodirljiv i neprikosnoven.

(Amila Alijagić)