21.6.2018. 13:15
0
''Ne možemo sve u isti koš. Djevojčica i njen otac iz Iraka kupili su smeće sa obala Une i bacili u kantu. Ni naša djeca se ne bi ovako potrudila''
Već duži vremenski period migranti i izbjeglice su jedna od glavnih tema u našoj državi. Ono što je gore od toga je to da su oni u našoj državi mnogo duže nego što mi to primjećujemo. Došli su tu mnogo prije nego su ikoga počeli zanimati.

Viđali smo ih svaki dan, same, u grupama i grupicama, šetaju, sjede, leže, pričaju, igraju se. Sve smo to viđali svakodnevno i ostajali gluhi i nijemi, pravili se kao da ne postoje. U neznanju otkud ih toliki broj baš kod nas. – Padaju s neba. Eto, otkud!

Onda su stvari postajale sve ozbiljnije, pa su i oni koji se nešto – odnosno sve – pitaju bili primorani shvatiti i priznati da ti ljudi zapravo nisu pali s neba. Redom su se na press konferencijama zaklinjali u rješenje problema, u sve moguće konvencije. Kleli se u apsolutnu, potpunu humanost. U stvaranje potrebnih kapaciteta u centrima i u zabrane šatorskih naselja.

I sama, kao uostalom i mnogi drugi, bila sam svjesna njihovog bivstvovanja u našoj državi s jedne strane, s druge shvatala da to zaista može biti problem, a s treće osjećala empatiju.

Nekoliko članova moje porodice je za vrijeme rata otišlo u inostranstvo. Bježali su od svega ovdje, išli glavom bez obzira, gdje ih noge nose. Nismo ih optuživali i osuđivali za to. Niko nije. Prihvaćeni su gdje god su stigli. Kratko li nam je pamćenje.

Znam, mnogi će reći da je mnogo onih koji ne bježe od rata, nego koriste krizu, kako bi otišli iz svoje ekonomsko nestabilne države, koja im ne nudi uvjete za barem pristojan život. Sjetite se ljudi koji odlaze iz BiH, u kojoj nije rat – ili barem se ne puca – ali jednostavno odlaze iz ekonomsko nestabilne države i traže svoje bolje sutra. Ni njih ne treba da osuđujemo.

Na tramvajskoj stanici jučer ih vidjeh nekoliko. Već na prvi pogled da ti se srce raspadne. Ušli smo u isti tramvaj, a neko sažaljenje i empatija u meni, tjerali su me da nekulturno gledam u njih i pokušam zaista shvatiti ih, nešto malo dublje nego inače.

Kod jednog od njih ugledah samo crnu poderanu vreću za smeće, u kojoj su bile natrpane neke stvari. Čovjek cijeli svoj život, čitavih  svojih 30 – ak godina i sve što jeste i što je ikada bio nosi u jednoj jebenoj poderanoj vreći za smeće. I ide od druga do druga, od grada do grada!

Da dan bude potpun, kolegica sa RTVUSK Nermina Salihodžić Zulić je objavila video djevojčice koja sa svojim ocem u Bihaću, sa obala rijeke Une skuplja smeće i baca u kantu.

''Ne možemo u isti koš trpati sve migrante. To pokazuje i ovaj primjer. Djevojčica i njen otac iz Iraka su pokupili smeće, boce, papiriće i uredno bacili u pretrpanu kantu. Vrijedno divljenja i pohvale, jer ni naša djeca se ne bi ovako potrudila'', napisala je Nermina uz video, koji možete vidjeti u prilogu.

Dičimo se nama, puna su nam usta nas i naše dobrote. Političari se pozivaju na tobože neke konvencije, obećavaju, zaklinju se u humanost, u bezrezervnu pomoć, a kroz gradove nam prolaze ljudi koji cijeli svoj život nose u poderanoj crnoj vreći za smeće. A mi gluhi, nijemi i slijepi!

Pa me pokušajte ubijediti opet da nismo pali na testu humanosti.

 

(Amila Alijagić)

0
SOURCE PRIČE
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Redakcija
T:
F:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.