Presrela su ga dvojica navodno nepoznatih, maskiranih muškaraca. Prišli su mu iz mraka i pretukli ga teleskopskim palicama. Cijeli današnji dan slušamo i čitamo osuđujuće poruke, a motiv napada je – opet navodno – nepoznat.

E nije! Vrlo je jasan motiv. Vladimir Kovačević svoj posao obavlja vrlo profesionalno. Slobodno, reklo bi se. Vlast, ova naša, ali i mnoge druge u svijetu, ne vole one koji ih se ne boje. Nisu im mili, ni oku ugodni oni koji koriste svoj mozak. Jer, oni su iznad nas, svemoćni, a njihova riječ, treba da je naša zapovijed. Oni od sebe stvaraju kult ličnosti. Oni su nepogrešivi i mi nemamo pravo da analiziramo, pričamo ili pišemo o djelima samoprozvanih i samoproklamovanih svemoćnih.

Živa glava - budi sretan!

Konkretno, u slučaju Vladimira Kovačevića, Milorad Dodik je taj. Čovjek koji već godinama tvrdi da se u RS-u živi odlično. Čovjek koji svoga konja hvali, dok već mjesecima stoji nerazriješeno ubistvo Davida Dragičevića. Momka koji – pogledajte čuda – također nije želio šutiti. Koji je protestvovao i 'usudio se' prekršiti zapovijest svemoćnog predsjednika manjeg bh. entiteta.

O kako će samo otužno i ružno zvučati ovo, ali, pogledamo li sudbinu Davida Dragičevića, kao da je Kovačević imao nešto više sreće. Jebem li te tamni, mračni šupku svemira – državo, u kojoj trebaš biti sretan što nisi do smrti zamlaćen. Jer kršiš omertu. Njihov zakon šutnje.

Strah od Vladimira

Oni se boje Vladimira. Dodik se boji novinara BN televizije. Boji se i svih onih koji se usude proturiječiti. S druge strane, Vladimir se ne boji Dodika, niti bilo kojeg samoprozvanog svemoćnog.  A oni su ga onda zbog toga sačekali u mraku, iza nekih drveća, s palicama u rukama. Kao prave junačine.  Krajnje očajnički. Jer se boje, strah ih je Vladimira Kovačevića i svih drugih 'vladimira'.

A, onda Dodik kaže:

''Napad na novinara je napad na slobodu govora i takvo ponašanje u Republici Srpskoj neće biti tolerirano''.

Tolika licemjernost – od čovjeka koji koristi svaku priliku da, najblaže rečeno, 'ukaže kako i novinari svašta pišu' – možda ne postoji nigdje. No, da može još gore (ili bolje?! – kako li se već kaže za licemjerstvo) Dodik je jutros odlučio posjetiti Vladimira u bolnici, a to je potvrdio šef banjalučkog dopisništva BN TV Željko Rajić:

''Hvala Dodiku na posjeti, ali bit ćemo mu još zahvalniji kada prestane da proziva, prijeti i označava novinare kao neprijatelje RS, jer oni nisu odgovorni za stanje u RS'', rekao je Raljić.

Kako je saopšteno iz Udruženja BH Novinari, ovo je 41. napad na novinare ove godine, što bi otprilike u prosjeku bilo pet mjesečno. S jedne strane, zaista mnogo. A onda ona druga strana medalje nam kaže da je ipak možda više onih koji šute. Iz nekih razloga. Možda se boje, možda ne žele da talasaju, što bi se reklo. A možda svoju šutnju i naplate. Jer ih vlasti vole i ne boje ih se.

Ako sad treba (a treba) da biramo, ispravno i profesionalno bi bilo da izaberemo da budemo Vladimir Kovačević, pa makar svaku noć morali provjeravati iza svakog drveta da se ne kriju dvojica zamaskiranih junačina, s palicama u rukama. Jer novinarska profesionalnost valjda ne bi trebala poznavati tu vrstu straha.

Ali ni prethodnih 40. napada ove godine nisu natjerali da se bude profesionalno, da se progovori i digne glas. Kako da vjerujemo sad u ovaj?!

(Amila Alijagić)