''Ovdje su ljudi zarobljeni u zahtjevu, zarobljeni na početku, zarobljeni u sjećanjima, u uspomenama, u prošlosti, u vječito boljem juče. Zarobljeni u pokušaju. U nedovršenosti. U ponavljanju. Narod je zarobljenik neuspjeha i stagnacije. Utvrđivač promašaja. Profesionalni promatrač tuđeg propadanja. Zarobljeni početnici, to smo mi! Prerasli derani i vječiti ponavljači sedmog razreda, bez da se sjećamo i ono malo životne škole što je imamo. A, dalje ne možemo. Ne znamo. Život je jedan, a mi jadni i nijedni.''

Jesmo. Svaki dan smo sve to. Zarobljeni. Jadni i nijedni. U nemogućnosti i neznanju da idemo dalje. U vječnoj priči o jučer i očekivanju, pa i želji istog sutra. Ne znamo i ne možemo.

Mnogi nikada neće ni znati ni umijeti. Ali to su oni koji u petak u 19 sati nisu bili u SARTR-u na promociji knjige Dragana Bursaća.

Njih četvero – Ramiz Huremagić ispred izdavača Samouprava, Martina Mlinarević, Boris Dežulović i Dragan Bursać. Njih četvero slobodnih. Sa nevjerovatnom mogućnošću i znanjem. U priči o hrabrosti, budućnosti, učenju o jučer, da sutra ne bi bilo isto.

Na mnogo promocija sam bila i sasvim sigurno mogu reći da je ovo bilo mnogo više i veće od toga.

Priča o prošlosti kako bismo promijenili sadašnjost i budućnost. Beskrajno dugi aplauzi. Smijeh. Suze. Šale. Ozbiljne priče. Pokoja, od njih uvijek prikladna, psovka. Emocije do neba i nazad. Kao da su svi ulaskom u SARTR ušli u neku drugu dimenziju. Drugi svijet. Bolje ljude, ljepše priče i neka divnija vremena.

Sala dupkom puna. Stotine duša. Ako bismo se vodili nekim davnim umjetnim trpanjem u torove, bilo je i Srba i Hrvata i Bošnjaka, ali sve one koji su bili tu, to nije zanimalo i nisu se vodili time, jer time se samo vode oni što nas vode. Svi prisutni su znali da su samo i isključivo ljudi. Što  kaže Bursać, svi smo Hrvati, Bošnjaci i Srbi, a već odavno smo zaboravili biti čovjek.

Boris Dežulović je pričao o svom testu, koji je simbolično nazvao 'Borin test'. Parafrazirat ću ga, a vaš zadatak je da ga pokušate proći.

Da li biste pisali i govorili sve ono što trenutno govorite da ste rođeni negdje drugo na prostoru bivše Jugoslavije?! Da ste recimo iz Ljubuškog, Mostara, Banja Luke, Splita, Kragujevca... Ako da – prošli ste test. Beskompromisna ste osoba, sa jasno određenim stavovima, principima, ciljevima i vrijednostima u životu. Ako ne – niste ovo prethodno nabrojano i samo ste ''posljedica jednog davnog seksa vaše majke''.

Boris Dežulović bi prošao vlastiti test. I Dragan Bursać bi također. Odnosno već jeste. Kao i mnogi koji su odlučili na barem sat vremena ući u neku drugu dimenziju. Koji su odlučili da dođu na svojevrsnu psihoterapiju, koja bi se trebala održavati barem jednom mjesečno, samo eto kako bi se čovjek očistio od svih sranja kojih se nasluša i nagleda u međuvremenu.

Jer za sranja u kakvim živimo i s kakvim se susrećemo svakodnevno, postoji samo jedan lijek – ljudi kao Boris. Ljudi kao Bursać.

Nuspojave: Nakon korištenja ove vrste lijeka i psihoterapije postoji mogućnost da ćete imati problema sa vraćanjem u realnost!

#svetijebem!

(Amila Alijagić)