Mladi odlaze, odlaze glavom bez obzira za boljim sutra, za boljom budućnosti...
Prethodnih nekoliko sedmica, glavna vijest je bila posjeta Aide Hadžialić, najmlađa ministrica u Vladi Švedske. Posjeta Ministrice za srednjoškolsko obrazovanje i obrazovanje odraslih, izazvala je veliko interesovanje, najprije kod mladih, ali i kod svih generacija. Interesovanje je bilo iz više razloga, ne samo zato što ne dolaze u Bosnu i Hercegovinu tako često predstavnici jedne uređene i socijalno razvijene zemlje, kao što je Švedska, već da pri tome i nude saradnju.
Tokom svoje posjete Ministrica Aida Hadžialić, pored sastanaka sa predstavnicima vlasti i medijskih istupa, kao i gostovanja, takođe je imala priliku da održi govor za studente pod nazivom „Važnost obrazovanja u demokratskom društvu“.
Posjeta i sam odlazak Ministrice, obilježen je izjavom Dragana Bursaća: „Sve i svašta je izjavila, samo nije osnovnu i najbitniju stvar rekla mlada ministrica. Nije se zahvalila vlastima Republike Srpske što su je protjerale!“
Vrlo važna činjenica koja prati Ministricu, jeste i ta da je prije dvadesetak godina, pripada skupini ljudi sa naših prostora, koji su masovno odlazili u potrazi za boljim životom. Nije se baš ni birala ni zemlja u koju odlaze, ni način na koji se može otići, bitno je samo bilo pobjeći odavde, pobjeći od rata, pobjeći od granata, pobjeći od neprijateljskih pogleda…
Skoro pa više od 24 sata nakon izricanja presude kreatoru najmučnijih zločina nakon Drugog svjetskog rata, rane još svježe, a so se trlja po istoj. Zapitajmo se, da li bi ta ista Ministrica zaista bila ministrica ovdje ili bilo gdje drugo, da nije pobjegla od terora koji je uništavao ljudske vrijednosti, mrveći i ono malo ljudskosti što su pojedini imali?! Da li je Bosna i Hercegovina bogata liderskom sirovinom, ali tek procvjeta negdje tamo, daleko... Negdje tamo, gdje je trava zelenija?!
Da li smo zaista zemlja koja lidere izvozi, da postajemo inkubator mladih koji ih odgoje, razviju i kao gotov proizvod plasiraju negdje u svijet, gdje ih prigrle objema rukama? Da, mladi odlaze, odlaze glavom bez obzira za boljim sutra, za sigurnijom budućnosti, tamo gdje neće morati iz dana u dan, pitati se hoće li imati ili ostati bez posla?! A sa druge strane, ti isti mladi, da li im zaista išta može biti zagarantovano?!
Svakodnevnica većine mladih u BiH, je širenje nezadovljstva i kritikovanja šta im ova zemlja nudi, šta ih to drži ovdje, a da se pri tome nijednom ne zapitaju šta su oni dali ovoj zemlji?! Danas osoba dvadesetih ili tridesetih godina, predstavlja žrtvu ideologija generacija iza njih, ali zašto ne budu oni ti koji će tu ideologiju pobijati argumentima. Zajedničkim dijalogom mira, gdje će svima dokazati, da te iste ideologije nisu ostavile traga na njima, jer nisu oni ni rušili te iste mostove?! Izgraditi zajedno tu istu bolju budućnost, jer ako sami doprinesu razvoju društva, onda ga osnovano mogu i kritikovati.
Ista ta Ministrica, iako je odrastala u Švedskoj, ne bi bila ministrica, niti bi danas pisali o njoj, niti potajno se nadali da budemo njene sreće; da se nije zauzela i zalagala za svoju zajednicu, a sada i za unaprijeđenja školstva.
Brojni statistički podaci predstavljaju indikatore o nedovoljnoj zainteresiranosti i podršci upućenoj ka mladima, a što proporcionalno iziskuje veliku potrebu za istom. Brojke kao materijalni dokazi govore nam o velikoj pasivnosti mladih, s jedne strane, a s druge strane nam pokazuju da mladi ne dobijaju dovoljno prostora da iskažu svoje potrebe, a kamoli da realiziraju iste.
Ne treba izbjegavati realnost, niti pričati da je Bosna i Hercegovina sjajno mjesto za odrastati, pogotovo za osobe koje nose traume od rata, ali trebamo pogledati istini u oči i onda sami priznati koliko smo spremni da se damo da bi uspjeli, koliko smo spremni da se odreknemo svega i kontinuirano radimo na sebi, na unaprijeđenju, a sve sa ciljem dugoročnog uspjeha.
Bosna i Hercegovina u mnogim parametrima zaostaje za državama EU, kao i ostalim razvijenim državama Evrope i svijeta, ali posebno je izraženo zaostajanje u učešću mladih kao agenata promjena društva.
Akcenat treba da bude na mladim osobama, od koje se i najviše očekuje, koji treba da predstavljaju pokretače promjena i agente ili nosioce promjena, te da daju svoj maksimalni doprinos istinskim promjenama za kojima vapi naša država BiH sa interdisciplinarnim pristupom, ali uz poštivanje svih razlika, koje nas ujedno i spajaju.
Anesa Agović