Država i entiteti pristali su na raspodjelu ruskog duga Bosni i Hercegovini i to na Federaciju 58 posto, RS 29 posto, državi 10 i Distriktu Brčko 3 posto.

Paralelno sa ovim ostalo je neriješeno pitanje ratnog duga za plin naše države Rusiji, koji u ovom momentu iznosi 99 miliona dolara. Na 1000 kubika potrošenog plina plaćala se taksa od 5 dolara. To je odluka iz 2009. godine. Kompanija GAS-Res iz Banja Luke je nedavno sa Gazpromom potpisala ugovor, u kojem nema te obaveze. Srpska strana više ne želi plaćati svoj dug. Kome ostaje dug od 99 miliona dolara?

Prema podacima Energoinvesta, koji je navodni ratni distributer gasa, prije nego što je Federacija BiH platila dio duga od 6,3 miliona KM, on je, prema odluci Vijeća ministara iznosio 53,89 miliona dolara, dok je RS dužna početnih 50,91 miliona dolara i neće da da nijednog dolara. Iz RS-a smatraju da je dug previsok, odnosno da komisija Vijeća ministara Bosne i Hercegovine nije utvrdila pravu cifru za taj entitet.

Iako se sve vrijeme govori o ratnom dugu za gas, niko ne istražuje diplomatsku pozadinu dogovora oko puštanja plina Sarajevu kao jednog od aspekata obustave vatre 1995. godine nakon što je nastupilo primirje. UNPROFOR je u ratu bilježio potrošnju plina i to nije imalo objektivnu kontrolu.  

Tu situaciju je u svojim memoarima objašnjavao mirovni posrednik Ričard Holbruk (Richard Holbrooke):

- Rusi su kontrolisali gasovod preko Gazproma, koji nije želio pustiti gas te 1995. godine dok ne primi 100 miliona dolara za neplaćene račune. Bosanci su bili bijesni; najveći dio duga, rekli su, otpada na gas koji su skretali Srbi - sjeća se Holbruk. 

U Moskvu su na pregovore za puštanje gasa išli prvo domaći političari. Tadašnjeg premijera Srbije Mirka Marijanovića u Moskvu je poslao lično Slobodan Milošević, jer je gas itekako trebao Srbima u Zvorniku i fabrici Glinica, koja je aluminijumom opskrbljivala industriju Srbije. Holbruk piše da je gas „kakve li ironije, stavio Beograd i Sarajevo u jedinstven front prema Moskvi“.         

Sarajevo je nakon rata imalo podatke da je opkoljeni dio grada tokom rata potrošio samo 12 posto od ukupno isporučenih količina gasa. Opkoljeno Sarajevo je imalo plin prosječno oko 1,5 mjesec od pet zimskih mjeseci. U tim ratnim zimama Sarajevo je trošilo oko tri miliona njemačkih maraka mjesečno. Na drugoj strani Zvornik je imao otvoren pristup gasovodu, a industrija „Glinica“ u Zvorniku prosječno je mjesečno trošila za svoj proizvodni proces sedam do osam miliona maraka gasa.

- Toliko su iznosili mjesečni računi za gas Glinice i u miru - potvrdio je za Patriju jedan od funkcionera u BH Gasu.

Holbruk piše da je „američki ambasador u Moskvi Thomas Pikering (Pickering) nekoliko dugih noći vodio bitku sa ruskim Ministarstvom vanjskih poslova i Gazpromom“.

„Strob Talbot i Leon Fuerth aktivirali su diplomatski kanal Al Gore – Viktor Černomirdin (Chernomyrdin), najvažniji mehanizam za američko-rusku saradnju. (Černomirdin je bio i prvi direktor Gazproma).

Učestvujući u ovoj frustrirajućoj drami kroz stalne telefonske pozive – u značajnom finalnom konferencijskom sazivu bili su Tomas Pikering, Medlin Olbrajt (Madleine Albrighte), John Menzies, Peter Tarnoff, Tom Donilon, Chris Hoh, Nick Burns i ja, svi na različitim mjestima – imao sam utisak da je ovo pitanje za Ruse finansijske a ne političke prirode; poznati kao moćni i pohlepni, lideri Gazproma jednostavno su nastojali iscijediti Bosance da im plate zaostatak i samo je Chernomyrdin mogao prekinuti tu moru“, pisao je Holbruk.

„Napokon, nakon nekoliko dana drame američki ambasador Pickering je izvukao ozbiljnu ponudu Rusa: Pričekat će sa naplatom neplaćenih računa i otvoriti ventile ako Bosanci pristanu da ih ne optuže ako dođe do kakve eksplozije ili drugih oštećenja kada krene gas. Kada je Sarajevo dalo pristanak, gas je počeo priticati (bez ikakvih ozbiljnih eksplozija). Jedanaestog oktobra 1995. u dramatičnom momentu, svjetla su počela da trepere po cijelom gradu, a prvi probni gas krenuo je sarajevskim gasovodima“, napisao je Holbruk.

Dakle, ova zapažanja Holbruka su izuzetno dragocjena. Sam oprezni čin puštanja plina i ruski strah od masovnih i smrtonosnih eksplozija, o kojima piše Holbruk, govori da se Sarajevo duže vrijeme nije grijalo na gas. Srbi su kontrolirali gasovod i to je, čak, bio dokaz da su gas koristili kao sredstvo ucjene opkoljenog grada.   

Ukoliko dođe do ruske isplate klirinškog duga, a ne prebijanja tog duga sa dugom za plin, Federacija bi se mogla naći pod ucjenom Gazproma i u golemim problemima. Ako srpska strana nastavi da izbjegava plaćanje, Energoinvest, koji je distributer gasa mora podnijeti tužbu pred međunarodnim sudovima i brojne činjenice bez puno problema okrenuti u svoju korist.

Ključni akter ovih pregovora o gasu Viktor Chernomyrdin je umro 2010. godine u 72. godini živita. Thomas Pickering je još živ i za koji dan će imati punih 85 godina. 

(NAP)