Naravno, mlađi Tuđman je mislio na susrete u Karađorđevu i Tikvešu. Bila su, ipak, dva susreta ovih kasapa Bosne i Hercegovine u Karađorđevu. Jedan tajni u januaru 1991., a drugi 25. marta 1991. godine, što su novinari ubrzo otkrili. Ali, treba ipak reći da je bilo na desetine susreta ove dvojice u skupovima šest lidera bivših jugoslovenskih republika a kasnije u Hagu i Ženevi. Uvijek su se Tuđman i Milošević izdvajali od drugih delegacija i zadržavali u dužim tajnim razgovorima.

Samo tri dana nakon drugog Karađorđeva, 28. marta 1991. odigrao se susret šest predsjednika bivših republika Jugoslavije u Splitu. Nakon zajedničke sjednice, Tuđman i  Milošević pozvali su Izetbegovića u posebnu prostoriju i pred njim otvorili karte na kojima su bile granice podjele Bosne i Hercegovine.    

Sedam dana poslije Izetbegovića su novinari upitali o tim splitskim kasapljenjima Bosne i on je rekao da je tada „Tuđmanu i Miloševiću poručio da u njemu nemaju sagovornika za podjelu BiH“.

Nakon Splita uslijedili su susreti šest predsjednika jugoslovenskih republika u Beogradu 4. aprila, na Brdu kod Kranja 11. aprila, 15. aprila u Karađorđevu, Ohridu 18. i  Cetinju 29. aprila. Konačno u Beogradu 15. maja i Stojčevcu kod Sarajeva 6. juna.      

Svi sudionici ovih susreta, počevši od od makedonskog predsjednika Kira Gligorova do slovenačkog Milana Kučana, primjećivali su dugotrajna izdvajanja Tuđmana i Miloševića, koji su se ponašali nadmeno u odnosu na ostale predsjednike republika. U Stojčevcu su u nekoliko navrata ostavljali ostale predsjednike i izlazili na balkon i kratko i tiho se došaptavali. Nakon razgovora u Stojčevcu, tokom odlaska, na aerodromu su se opet izdvojili pedesetak metara od ostalih i čulo se kako jedan drugom govore: „Gotovo", Dosta je više Alije“, „Dosta“.

Dejvid Oven je u svojim memoarima napisao u više navrata da su Tuđman i Milošević u pregovorima uvijek zajedno, jedna do drugog i uvijek preko puta Izetbegovića. Da uvijek imaju jedinstven stav i uvijek protiv Izetbegovića. Radilo se o potpunim kabadahijama a ne političarima.

Premda ga nije volio, Oven se potiho čudio šta sve podnosi „stari bosanski predsjednik“, kako ga je najčešće nazivao u svojim memoarima. Jednom prilikom su Tuđman i Milošević zakasnili na sjednicu. Kad su se konačno pojavili nisu htjeli ni da sjednu. Odmah su zatražili od Ovena da Izetbegović mora pristati na njihov jedinstven prijedlog ili će napustiti Konferenciju o bivšoj Jugoslaviji. „Sjednite“, zamolio ih je Oven, ali oni su nastavili stajati. Onda se, iznenada, dogodilo čudo. Uvijek tihi i popustljivi Izetbegović je odmah pristao na njihov prijedlog. Oven je priznao da tada nije ni znao o čemu se radi i da je bio potpuno izdvojen iz ovog duela. Samo je primijetio da su Tuđman i Milošević sa tupim izrazima lica jedno vrijeme ukočeno stajali, a onda se počeli sašaptavati. Naglo su zatražili pauzu od pola sata.

Oven je ostao u prostoriji sa Izetbegovićem i upitao ga šta se događa? Izetbegović je napravio podužu pauzu i promrsio nešto kao: „Sad ćete vidjeti s kakvim osobama ja imam posla“.  Milošević i Tuđman su javili kako će produžiti pauzu na dva sata. Pojavili su se nakon gotovo četiri sata. Bili su bijesni i opet optužili Izetbegovića da ih je želio prevariti. Oven ih je napomenuo da se radilo o njihovom prijedlogu. Milošević se okrenuo prema Ovenu i rekao: „Ne znate vi kakav je ovo lukavac“.

Ovo je možda najbolji primjer sa kakvim je nemoralnim ljudima Bosna i Hercegovina bila u sukobu.

Održano je na stotine susreta Miloševićevih i Tuđmanovih poslušnika, počevši od susreta u Mostaru 21. juna 1991. godine, preko susreta Bobana i Karadžića u Gracu, u maju 1992. godine. Nakon svega uslijedili su susreti čak i premijera paradržavnih tvorevina Prlića i Lukića u okolini Livna.

Nemoguće je opravdati Tuđmana za ono što je radio protiv Bosne kasapeći je sa Miloševićem. Počevši od salvete na kojoj je Pediju Ešdaunu (Paddy Ashdown) ucrtao podjelu BiH. Ešdaun ga je upitao šta će biti sa muslimanskom regijom.

„Neće biti muslimanske regije, osim malog dijela u sastavu Hrvatske“.

Tada je zbunjenom Ešdaunu rekao za Miloševića: „On je jedan od nas“. Profesor Ivo Banac se sjeća jednog susreta i ručka tokom Tuđmanove posjete SAD i Kanadi u septembru 1990. godine. Tada je rekao da je podjela Bosne između Srbije i Hrvatske najbolje rješenje: „Granica između Hrvatske i Srbije išle bi rijekama Bosnom i Neretvom i, naravno, izmijenilo bi se stranovništvo“.

Džems Bejker, američki državni sekretar, Izetbegovića je prvi upozorio na na „čudno prijateljstvo Tuđmana i Miloševića i njihove namjere da podjele Bosnu“. Američki ambasador u Beogradu Voren Cimerman (Warren Zimmermann) je zabilježio: „Ni Tuđman ni Milošević nisu se nimalo trudili da od mene sakriju svoje namjere prema BiH“. Kad je Cimerman pitao Tuđmana kako može vjerovati Miloševiću koji mu pokušava anektirati teritoriju države, ovaj je odgovorio: „Zato što ja mogu vjerovati Miloševiću“.

Karl Bilt (Bildt) je jedan susret Tuđmana sa Ričardom Holbrukom (Richard Holbrooke) 16. augusta 1995. (mjesec uoči Dejtona) opisao kao „pravi užas“: „Tuđman je Holbruku održao predavanje od opasnosti od bosanskih muslimana i ponovio da Bosna kao samostalna i ujedinjena zemlja nema nikakvu budućnost“. Zdravko Tomac je sredinom aprila 1991. godine u Dubrovniku otkrio Cirilu Ribičiču da Tuđman i Milošević u pojedinim istupima dogovaraju podjelu BiH. Kao korektan čovjek Ribičič je nazvao Izetbegovića i ta mu saznanja prenio.

Ivan Zvonimir Čičak, opozicioni hrvatski političar, nakon rata je rekao: „Danas je svakome jasno da je jedan od najvažnijih ciljeva ovog rata bio dogovorno stvaranje 'male velike Srbije' i 'male velike Hrvatske“. Dakako sa etnički što čišćim stanovništvom i to po poznatoj maksimi 'svi Srbi u jednoj državi' ili 'svi Hrvati u jednoj državi“.   

Radile su i grupe za kartografsku podjelu BiH. Sa hrvatske strane Bilandžić, Šentija i Lerotić i srpske Avramov, Mihailović i Kutlešić.

Miko Tripalo, hrvatski nacionalista i opozicionar, kao iskren čovjek, je rekao o Karađorđevu: „Poznato mi je da su te grupe dobile zadatak da dijele Bosnu, ne na tri, nego na dva dijela, srpski i hrvatski. Bosanske muslimane niko nije ni spominjao“.

Možda bi se nakon godišnjice tragedije Vukovara trebalo u javnosti Hrvatske ili tom istom Saboru pozabaviti nekim detaljima koji su paralelno koračali uz tragediju Vukovara. Nenad Čanak je razgovarao sa Mesićem koji mu se požalio „da je u oktobru 1991. godine (u vrijeme najgoreg rušenja Vukovara i mjesec prije njegovog pada) u Zagrebu boravila delegacija rukovodstva Srbije, na čelu sa dr. Smiljom Avramov, specijalnim savjetnikom Miloševića, a u Beogradu delegacija Hrvatske na čelu sa Hrvojem Šarinićem. Njihov je zadatak bio da usaglase mape podjele Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske“.    

Koliko je Tuđman bio opsjednut podjelom BiH govore i njegovi maspokovci. Mika Tripalo se sjećao: „Davne 1973. godine (dobro ste pročitali) sam sa Petrom Šegedinom i Tuđmanom radio na platformi za djelovanje hrvatske opozicije. Tuđman je još tada smatrao da Bosnu treba podijeliti sa Srbima“.                                                          

Ovo je samo djelić činjenica na negiranje dogovora Tuđman – Milošević o podjelama BiH. Hiljade je dokaza da je Tuđman sa Miloševićem krvavo dijelio BiH. Moglo bi se reći: Jednako koliko i žrtava te njegove užasne politke. Nažalost, i danas Zagreb otvoreno podržava one koji bi da ovjere krvave podjele ove države, opravdaju zločine i betoniraju etnička čišćenja. Jedno je tačno: velikosrpska politika bi odavno nestala da nema podršku dijelova HDZ-a Hrvatske i BiH.               

(Patria / Sead Omeragić)