- I mene zanima šta se dešava s njima, da li oni zamjenjuju identitet, jedan ode, drugi dođe, jer ih mi teško razlikujemo. Samo je jedan slučaj zabilježen kada je u saobraćajnoj nesreći u Buča Potoku u Sarajevu nastradao Kinez i njega su u olovnom sanduku transportirali u Kinu. Ono što mogu reći jeste da nikad nisu prekršaj napravili, mirni su i poštuju zakone BiH - kazao je Nizam.

Podatke o umrlim Kinezima nema ni, naprimjer, Matični ured Grada Banje Luke. Na Gradskom groblju nema nijednog sahranjenog Kineza. Doktor tradicionalne kineske medicine Lio Botao godinama je imao ordinaciju u centru Banje Luke, ali se prije nekoliko godina razbolio, te se vratio u Kinu i tamo umro.

Ali, šta je sa stotinama, a možda i hiljadama onih Kineza o kojima se ništa ne zna, pa ni to gdje su umrli i gdje su sahranjeni.

Direktor Gradskog groblja Banja Luka Nedeljko Milaković za „Avaz“ kaže da je posljednji Azijac sahranjen na ovom groblju 1989. godine, ali ni on nije bio Kinez, već Korejac.

- Bila je to, ako se ne varam, beba. Otac joj je bio Korejac, a majka je bila Srpkinja. Kineze nismo sahranjivali ovdje, iako smo mnoge umrle opremali u mrtvačnici. Okupali bismo ih, njihova rodbina bi ih obukla, položili bismo ih u sanduke, ali ih nismo sahranjivali. Ne znam gdje su poslije toga poslani niti šta se desilo s njima - kazao je Milaković.

Odgovor bi, prema svemu sudeći, trebale dati kineske prodavnice, ali tek tu nastaju muke, jer malo ko razumije pitanje, a još je više onih koji uopće ne žele odgovarati.

U „Wu Tangu“ ne razumiju šta znači sahrana. U prodavnici „Shu Jiao“ kineski radnici razumiju još manje, baš kao i oni u radnji „egzotičnog“ imena „Đuro“. Tek se u „Istočnom biseru“, koji se nalazi na tranzitu, u blizini banjalučke gimnazije, pojavljuje odgovor.

- Mi idemo nazad u Kinu kada umremo. Ne ostajemo kod vas, ne brinite se. Mi volimo svoju zemlju i vraćamo joj se. Isto je i kada se razbolimo. Ne ostajemo ovdje. Moramo da se vratimo tamo, u Kinu. To je dio našeg vjerovanja. Kao kada vaši ljudi zarade penziju u inozemstvu pa se vrate ovdje - kaže nam radnica u „Istočnom biseru“.

Bivša predsjednica Društva prijatelja Kine u RS Milka Tamamović navodi da u BiH najčešće dolaze mladi Kinezi i da je veoma teško pronaći starije osobe. Do smrti, dodaje ona, najčešće dolazi u saobraćajnim nesrećama.

- Kinezi ovdje veoma malo umiru, jer nema staraca. U posljednjih 15 godina desilo se četiri ili pet pogibija. Njihovi ostaci kremirani su u Zagrebu ili Beogradu i poslani su natrag u Kinu - kazala je za „Avaz“ Tamamović.

(Dnevni avaz/Alen Avdić)