Piše: Haris Ahbabović

Krajem januara 1943. počela je Četvrta neprijateljska ofanziva. Nijemci, Talijani i četnici stegli su partizane u čvrst obruč u dolini Neretve

U jeku najžešćih borbi, partizani su 4. marta 1943. zarobili njemačkog majora Arthura Strekera i 25 vojnika. Budući da su bili iznureni teškim borbama i da su vodili četiri hiljade ranjenika, Tito je iskoristio zarobljavanje Strekera, najvišeg oficira kojeg su do tada zarobili, da Nijemcima predloži razmjenu zarobljenika, nadajući se da će tako početi pregovore o obustavi neprijateljstava. Cilj mu je bio da pregovorima kupi vrijeme za predah i da se usredsredi na uništenje četnika.

U to vreme četnici su još uživali podršku Engleza i Amerikanaca. Partizansko rukovodstvo bojalo se da će se četnici pridružiti zapadnim saveznicima ukoliko se oni 1943. iskrcaju u Dalmaciji i tako postati nadmoćniji pokret. Streker je uputio pismo o prijedlogu za razmjenu njemačkoj komandi u Zagreb, a kad je odatle stigao pristanak, Tito je rano ujutru 11. marta 1943. na pregovore poslao delegaciju, u kojoj su bili član najužeg partijskog rukovodstva i član Vrhovnog štaba Milovan Đilas, komandant Prve proleterske divizije Koča Popović i šef partizanskog pravosuđa Vladimir Velebit. Prva dvojica su Velebita, kao najnižeg po činu, natjerala da većim dijelom puta dugačkog 12 kilometara nosi bijelu zastavu.

Prva runda pregovora održana je u Gornjem Vakufu, a nastavljena u Zagrebu. Streker i onih 25 Nijemaca brzo su razmijenjeni za zarobljene komuniste, među kojima je bila i Hertha Hass, supruga Josipa Broza Tita. Zatim su nastavljeni razgovori o obustavi međusobnog napadanja. Na sastanku u Zagrebu Velebit i Đilas su Nijemcima, po Titovim instrukcijama, izjavili sljedeće: 

„Mi nemamo nikakvog razloga za ratovanje protiv njemačke vojske, niti za izazivanje štete njemačkim interesima u cijeloj državi, bilo da su vojne ili ekonomske prirode. Za to ne zahtjevamo nikakvu protivuslugu. Treba samo da nam omogućite priliku da se borimo protiv četnika i mi ćemo ih likvidirati.“

Kad su u Berlin o ovome stigli prvi izveštaji, Hitler je naložio da svi dalji „pregovori s banditima“ budu obustavljeni, iako su ih generali na terenu smatrali korisnim i potrebnim. Na kraju, od razgovora dvije delegacije, osim razmijenjenih zarobljenika, nije bilo nikakve koristi ni za jedne ni za druge. Ali je Tito zbog njih bio ozbiljno ukoren iz Moskve: 

"Nas iritira okolnost što ste vi izvršili razmjenu s nemačkim ratnim zarobljenicima, što ste poslali delegaciju koja je izvršila pregovore s Nijemcima, kao i činjenica da je njemački ambasador u Zagrebu izrazio želju da se s vama lično sretne. Šta se to događa? Narod se nalazi u jednoj ogorčenoj borbi protiv okupatora, kad iznenada - takvi odnosi između vas i Nijemaca."

Pojedine strane i historičani su nakon okončanja Drugog svjetskog rata tvrdili da ovi događaji nemaju veze sa istinom.