Član Predsjedništva BiH i lider HDZ-a BiH Dragan Čović jučer je u Mostaru najavio reorganizaciju države BiH i dodao kako će Hrvati u reorganiziranoj Bosni i Hercegovini živjeti na prostoru kojeg je “oslobodio i odbranio HVO“. Bio je to, na neki način, poziv na preseljenje stanovništva. Bavljenje Dragana Čovića takvim stvarima samo je nastavak jedne užasne politike koja je koštala i košta sve narode u BiH, a ponajviše Hrvate.
Ko je do sada dijelio Bosnu i Hercegovinu i tražio preseljenja? Čemu priča o slobodi samo onoga što je HVO oslobodio? Zašto nikada nije zaustavljen taj užas etničkog čišćenja, koji ima za cilj uništenje hiljadugodišnjeg zajedničkog života u Bosni i Hercegovini? Stotine je primjera u kojima se dokazuje da je tzv „humano preseljenje“ zagovarano i vršeno paralaleno sa etničkim čišćenjima. Je li to osnova za dovršenje projekta u miru? Čović je, kao jedan od argumenata ustvrdio da je Sarajevo etnički čisto. Sjetimo se onda Karadžićeve podjele Sarajeva zidovima, unutar kojih će odvojeno živjeti sva tri naroda. Rekao je to u lice američkom ambasadoru Vorenu Cimermanu (Warrenu Zimmermannu). „Mislite li“, pitao ga je ambasador Cimerman, „da će Sarajevo biti Berlin prije rušenja zida“. „Da“, rekao je Karadžić, „naša je vizija Sarajeva nalik Berlinu kad je zid još tamo stajao“.
Fra Luka Markešić je u martu 1994., u jednom intervju za „Feral“, prenio odgovore koje su dobili sarajevski Hrvati na pitanje šta će biti sa njima: „Poslat ćemo im autobuse da se isele. A oni koji u autobuse ne uđu, za nas više nisu Hrvati... Postoje sigurna svjedočanstva o scenarijima po kojima su Hrvati od strane HVO-a prisilno iseljavani s pojedinih područja“, rekao je tada fra Luka Markešić.
Moglo bi se reći da je svaka sličnost sa Čovićevim najavama namjerna... U septembru 1995., jedan od opozicionih lidera u Hrvatskoj Zdravko Tomac piše u listu „Globus“ o razmjeni teritorija i stanovništva i to pod naslovom „Prije ženevskih pregovora Hrvatska je ponudila Srbima Bosansku Posavinu u zamjenu za Grahovo, Glamoč, Drvar i Popovo polje“ : „...U tom ludilu i kaosu ima nekog sistema, da se ništa ne događa slučajno... U javnost neprestano cure informacije o djelovanju kartografa, političara čija je strast pravljenje raznih karata podjele Bosne i Hercegovine... Već duže vrijeme i ratne operacije i seobe naroda zapravo se odvijaju po nekom fantomskom planu, čiji je cilj da se kombinacijom rata i „humanog“ preseljenja potpuno promijeni etnička slika Bosne i Hercegovine“, pisao je Tomac. Miko Tripalo je za grupe kartografa koji su radili u Tikvešu, gdje su se susreli Tuđman i Milošević, rekao: „Poznato mi je da su te grupe dobile zadatak da dijele Bosnu ne na tri nego na dva dijela – srpski i hrvatski. Muslimanski dio se nije ni spominjao.“
U aprilu 1991. Milošević je Tuđmanu ponudio „dijelove Bosne koji su Srbiji nepotrebni“.
Piter Maass, poznati američki reporter, u knjizi „Ljubi bližnjeg svoga“ piše o etničkom čišćenju i „humanom preseljenju“ stanovništva: „Cilj je bio ubiti povijest“. Nažalost, Piter Maass je dalekosežno upravu. Ubijanje povijesti događa se i u miru, sa novim akterima.
U maju 1993. godine, u vrijeme najžešćeg sukoba između Armije BiH i HVO-a, dopredsjednik HZHB Anto Valenta uputio je zvaničan prijedlog „humanog“ preseljenja poduredu UNHCR-a u Zenici. On tvrdi da je jedino rješenje za aktuelni konflikt da se ohrabri i organizira masovno razmještanje civila.
Mate Boban je usred rata britanskom Guardianu dao intervju u kojem je zatražio od UNHCR-a da evakuira 100 hiljada Hrvata iz srednje Bosne. O tim Bobanovim idejama svjedočio je prvi čovjek UNHCR-a Horhe Luis Mendeluče, govoreći da je riječ o novom obliku etničkog čišćenja, do tada neviđenom u svijetu.
Akademik Dušan Bilandžić, jedno vrijeme i Tuđmanov savjetnik, zabrinuto je posmatrao tretman bosanskih Hrvata u hrvatskom novinarstvu. U junu 1993. Bilandžić je napisao: „U hrvatskim medjima pojavljuju se i prve laste koje kažu da Hrvati nemaju šta da traže u Bosni. Tako, naprimjer, Josip Jović u „Danasu“ od 28. maja 1993. godine piše: 'Priče o tome kako su Hrvati jako prisutni u čitavoj Bosni su samo priče.' Nasuprot tome autor ističe kako je Herceg-Bosna za Hrvatsku 'važan geopolitički prostor'. Autor prelazi preko činjenice da se dvije trećine hrvatskog naroda nalazi u Bosni, a jedna trećina u zapadnoj Hercegovini... Simptomatično je da se Hrvatska malo bori - čast svećenicima - da Hrvati ostanu u Bosni. Neki dan je „Vijesnik“ prenio izvještaje talijanskih reportera iz Splita da su naše vlasti sugerirale iseljavanje iz ratnih zona sukoba. Je li to najava šireg iseljavanja Hrvata iz Bosne“, pitao se Bilandžić.
Šta to danas, četvrt stoljeća kasnije, govori Dragan Čović?
Na drugoj strani stvarala se etnički čista zapadna Hercegovina. O tom etničkom čišćenju javljao je u svojim izvještajima i Tadeuš Mazovijecki, specijalni izvještač generalnog sekretara UN-a za BiH. On je za etničko čišćenje u Mostaru napisao: „U junu 1993. počela je planska i krvava podjela grada duž etničkih linija. Samo na dan 14. i 15. juna bilo je javljeno da je nekoliko hiljada Muslimana istjerano iz svojih domova u zapadnom dijelu Mostara i tjerano preko mosta pod uraganskom paljbom vojnika HVO-a na istočnu stranu pod kontrolom Armije RBiH. Očevici tih iseljavanja u junu 1993. izvještavaju da su vojnici HVO-a palili lične isprave Muslimana na ulici, uključujući tu i njihova punomoćja za stanove. Za Hrvate koji su pokušali da zaštitite svoje susjede, javlja se da su takođe istjerivani i prisiljeni da idu u istočni dio grada“, pisao je Mazovijecki. Džon Pomfrit (John Pomfret), novinar Vašington Posta bio je svjedok etničkog čišćenja Bošnjaka Hercegovine od HVO-a. Prema njemu u logorima oko Mostara bilo je smješteno više od 6.000 civila. Brojka iseljenih Bošnjaka Hercegovine je prema UNHCR-u iznosila oko 50 hiljada ljudi.
Globus je u januaru 1994. godine donio intervju sa Josipom Manolićem. Naslov intervjua je „Mate Boban je pozvao Hrvate da se masovno isele iz srednje Bosne i odu na otoke ili u Istru“. Prema američkom novinaru Normanu Cigaru „Boban se lično pojavljivao na radiju i nagovarao na preseljenje u priobalne regije Dalmacije i Istre one Hrvate koji pristanu da napuste svoje domove u centralnoj Bosni“, piše Cigar u svom djelu „Genocid u Bosni“.
Ovakvoj užasnoj politici prema Hrvatima BiH usred rata suprotstavljali su se brojni hrvatski opozicioni političari, ugledni umjetnici, novinari i naravno Katolička crkva koja je pokušala sve da do sukoba ne dođe. Najsnažniji u svom otporu bili su fratri Bosne Srebrene, najglasniji čuvari Bosne kroz historiju. Na pozive kardinala Kuharića za miran suživot između Bošnjaka i Hrvata, Boban je odgovorio brutalnim pismom, u kojem ga je optužio da radi protiv interesa hrvatskog naroda. U napadima na kardinala Kuharića Bobanu se pridružio i Gojko Šušak, ministar odbrane, koji je pozvao kardinala da „ode u Hercegovinu da bi postao bolje informiran“.
Ima li danas načina da se ta nacionalna strategija preseljenja naroda prekine jer je donijela i donosi samo katastrofu narodima u BiH. Ovo je možda pravo vrijeme da Hrvati okrenu leđa takvim neprirodnim projektima i da se kao autohtoni narod BiH odluče za svoju domovinu.
(Patria)