Veliki broj učesnika spavao je u šatorima. Iako je noć bila izuzetno sparna niko nije pokazivao znake nervoze. Bilo bi to nepravedno spram onih koji nisu ali i onih koji su preživjeli srebrenički genocid, govori jedan od učesnika Marša mira.

Lida Rahmanović, čija je kuća uz sami Memorijalni centar u Potočare dolazi samo u julu, kako bi kuću otvorila za učesnike komemoracije. Smještaj i hranu ne naplaćuje. Oni koji spavaju i jedu kod nje uglavnom ne poznaje. To je njen zavjet koji će, govori, poštovati sve dok bude mogla, a nakon nje to će nastaviti njene dvije kćerke i sin.

- Došli smo u petak u Potočare, očistile kući i spremile hranu. Ne znam koliko ljudi je kod nas prošlo kroz kuću u ovih nekoliko dana, i ko su svi ti ljudi. Mogu samo reći, hvala Bogu koji nas je počastio da naša kuća može biti od koristi za neke od ovih ljudi – kaže Rahmanović za agenciju Patria, koja ni nakon pet dana izuzetnog napornog rada ne pokazuje znake umora.

Lida je Potočare napustila pred samu agresiju 1992. godine, zajedno sa troje djece. Suprug ih je odvezao do Tuzle, odatle za Sarajevo, da bi se on nekoliko dana poslije vratio u Srebrenicu. Lida ga je tada vidjela posljednji put. Ubijen je u genocidu 1995. Ukopan je odmah ispod prozora svoje kuće u prvoj kolektivnoj dženazi 2003. godine.

-  Pisao mi je iz Srebrenice tokom rata. Ostao je da se bori sa svojim saborcima. Mene je u svakom pismu molio da čuvam djecu, da se posvetim njihovom odgoju, želio je da budu insani. Sve ostalo je manje važno, govorio je. Mislim da sam ispunula njegovu želju – govori Lida.

Posljednjih nekoliko godina ova hrabra žena ima problem prilaza njenoj kući. Otkako je sagrađen Memorijalni centar do kuće može doći samo kroz mezarje. Bilo je obećanja da će njen problem biti riješen ali to se do danas nije desilo. Nada se da će lokalna vlast pomoći da put do kuće dobije sa neke druge strane.

(Patria / Haris Ahbabović)