Svoj stav o tome iznosi akademik Abdulah Sidran:    

„Taj slučaj je po svemu analogan onome što se dogodilo u Republici Srpskoj, kada je đacima u knjižice i svjedočanstva, umjesto bosanski, što je po Ustavu, upisivan bošnjački jezik, što je obična politička volja većine u Republici Srpskoj. Ta većina ostvaruje svoje političke ciljeve. Kada je pitanje nominirano, ja sam odgovarao da tu ne vidim naročit problem. Smatrao sam i smatram da je dovoljno pri Ministarstvu obrazovanja FBiH otvoriti kancelariju za nostrifikaciju đačkih knjižica i svjedočanstava i prilikom nostrifikacije normalno upisati ustavni naziv jezika, pojašnjava akademik Sidran. 

„Ali, ako smo već na tom terenu bilo bi preče prebrojati kadrovsku strukturu profesora po svim školama. Po Dejtonskom ustavu i po svim zakonima postoje omjeri obrazovnog osoblja, za kojeg u praksi niko ne mari. Koliko Bošnjaka u RS predaje bosanski jezik i ima li ih ikako? Koliko je Bošnjaka uopšte u prosvjeti RS-a. Treba vidjeti i koliko je Srba u obrazovnom procesu u Federaciji. To su ključna pitanja. Ovo s trojezičnim izborom je formalnost. Bosanski ili bošnjački rješava se jednom kancelarijom u okviru Ministarstva obrazovanja Federacije BiH. BHS ili obratno, teško je i izgovoriti. To je povelika besmislica. Ali, kao i uvijek tu nema suštine i suštinskih rješenja. Mi ćemo tu stvar riješiti po pravdi i ljudskom pravu slobode izbora. Nažalost, tim se stvarima često zaluđuje naš narod, sve zato da se njegova pamet okrene od stvarnih problema koji se nalaze u dubljim slojevima politike. U zatamnjenim prostorima njihove vlasti i nevidljivih sastanaka u kojima jedni s drugima imaju razne opcije i ispletene veze. Ja sam stotinu puta viđao naše lidere svih etnonacionalnih opcija da stotinama puta veoma raspoloženi i nasmijani izlaze sa tih sastanaka i razgovora. Šta su tamo govorili i dogovarali? Sigurno nisu raspravljali o jezicima, a nisam vidio ni da im bio potreban prevodilac“, kaže akademik Abdulah Sidran.           


(Patria/Admir Oručević)