Poslije rata, u Bosnu i Hercegovinu pristigle su stotine imigranata iz Kine. Na svakom koraku otvarali su radnje, koje su u jednom trenutku postale dio svakodnevnog života. U Sarajevu, između Rajlovca i Buća Potoka, imala ih je svaka druga kuća, piše “Blic“.

Bilo je nevjerovatno. Kinezi su bili svuda. Danas svi napuštaju Bosnu, ispričao je taksista novinarima Balkandiskursa.

Danas je gotovo nezamislivo da je sedam kilometara duga ulica prije 15 godina bila “nezvanična Kineska četvrt” Sarajeva. Danas se tu nalaze automehaničarske radnje, prodavnice namještaja, granapi.

Uprkos tome što danas u ulici Safeta Zajke postoji samo šačica kineskih radnji, u Bosni ima mnogo Kineza koji tu i dalje žive. Za njih ona odavno više nije mjesto za sticanje profita, već je postala njihov dom: tu su riješili da žive, zasnuju porodicu, pa čak i da umru.

Najviše trajnih viza u BiH izdato Kinezima

Broj kineskih doseljenika smanjio se između 2015. i 2016. godine, ali je Kina i dalje jedna od zemalja iz koje je stiglo najviše imigranata. Prema podacima Ministarstva za unutrašnju bezbjednost za 2016. godinu, najviše trajnih viza izdato je kineskim podnosiocima zahtjeva, koji čine više od 20 odsto ukupnog broja.

– Mnogi od nas dolaze iz provincije Džeđang. Svakih nekoliko mjeseci putujem u Kinu da donesem robu za mene i ostale – kaže Sjaohui iz Vendžoua. Muškarac tridesetih godina nije namjeravao da živi u Bosni sve dok se nije oženio djevojkom, čija je porodica otvorila radnju u Sarajevu početkom 2000-tih. Od taštine porodice je naslijedio prodavnicu, koju vodi već šest godina.

– Mnogi Kinezi napuštaju Bosnu. Vraćaju se kući u Kinu ili su prešli u Tržnicu Arizona u okrugu Brčko – objašnjava on.

Zbog loše ekonomske situacije i slabog poslovanja, Sjaohui je zabrinut za budućnost. Iako mu je supruga naturalizovana Bosanka, dogovorili su se da će djecu podizati u Kini, a ne u Bosni.

Napustili zemlju zbog poreskih propisa

Boćin iz Guangdžoua, 20-godišnja nećakinja drugog vlasnika kineske radnje, kaže da su nagomilani dugovi prema državi jedan od razloga što su se mnogi Kinezi doslovno “spakovali i otišli”.

– Mnogi od nas nisu upoznati s ovdašnjim poreskim propisima. Vlada ne kaže ništa. Ambasada ne kaže ništa. Niko nam ništa ne objašnjava, a postoji i jezička barijera – kaže ona.

Činjenica da nisu dobro obaviješteni o poreskoj politici i o tome na šta će taj novac biti potrošen doprinijela je masovnom egzodusu kineskih radnji iz Sarajeva. Mnogi su otišli da bi izbjegli odgovornost zbog ogromnih dugova.

– Ovdje je tako mirno, ali ovdje sam samo da bih radila za strica. Kada zaradim dovoljno novca, vratiću se u Kinu i zasnovaću porodicu – kaže ona.

Velike korporacije “brišu” male kineske radnje

Nestanak kineskih radnji i kineskih migranata iz Bosne ima dvije strane. Mnogi potrošači izgubili su pristup jeftinoj robi, pri čemu se netransparentnost poreske politike i birokratija smatraju osnovnim činiocima koji su rastjerali Kineze. Međutim, postoji i druga strana medalje. Kako sazrijeva bosanska ekonomija, velike korporacije počinju da prepoznaju investicione potencijale.

Baka Đun živi u Bosni već 15 godina, gdje je s mužem otvorila diskont obuće u ulici Safeta Zajke. Ona kaže da je otvaranje privatnih šoping centara odgovorno za zatvaranje velikog broja kineskih radnji. Zbog manje stope poreza na uvoz velike količine robe velike korporacije u prednosti su u odnosu na mala, porodična preduzeća.

– Svi moji prijatelji su otišli, ali ja neću – kaže Đun i dodaje:

– Putujem u Kinu za praznike, ali se uvijek vraćam u Sarajevo. Tu je moj dom i dom moje porodice.


(Admir Oručević)