Osuđena je za ratne zločine na 11 godina zatvora, nakon što je priznala krivicu za planirane sistematske zločine nad Bošnjacima i Hrvatima. U septembru 2009. Haški tribunal odobrava njeno oslobađanje prije isteka pune kazne.

U zatvoru je napisala knjigu "Svedočim", u kojoj je otkrila politiku vodstva Republike Srpske prema Srbima, i ne spomenuvši zločine prema Bošnjacima i Hrvatima.

U više navrata je mijenjala mišljenje. Rekla je da stoji iza riječi koje je izrekla Sudu u Hagu kada je priznala krivicu za ratne zločine. Ali je dodala da je radila humanitarni posao. Kada se vratila iz zatvora počela su njena opravdanja za zločine koje je priznala pred Međunarodnim sudom u Hagu.

Za Mladića je rekla da treba priznati šta je uradio, ali kad mu je presuda izrečena tretirala ju je sasvim suprotno: "Šokirana sam činjenicom da takva jedna institucija ignorira pravdu i istinu. Nisam uopće protiv toga da se kriminalcima sudi, ali ovdje nema ni pravde ni istine", rekla je za France Press.

Novinari su je upitali za dogovore Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH, uputivši je da su ta dvojica iscrtala karte podjela i da su ljudi uzalud ginuli, ona je rekla: “Nemam pojma da su iscrtavali kartu.”

Prvi put je posumnjala u apsurde rata tek u ljeto 1995. godine, kada je Mladić gubio teritorije oko Bihaća:

”Nisam u ono vrijeme ni znala što se događa u Srebrenici, bila sam usmjerena na događanja u Bihaću, ali tamo Mladića nije bilo. Obilazila sam taj front na Bihaću i strepili smo... Jedino mi je bilo čudnovato što Mladića nema. I navečer, kada sam došla kući, uključim televizor i vidim da se na sasvim suprotnoj strani RS-a nešto događa. Mladić ide i daje neke naloge (u Srebrenici). Pitam se: "Što je ovo?!" To mi je bilo izvan pameti jer ne znam kome nije bilo jasno da ćemo izgubiti na zapadu, i tu je sve trebalo biti koncentrirano, ako se radi o ratu.”

(NAP/Amila Alijagić)