Bodo Weber u intervjuu za Index.hr objašnjava hoće li u BiH doći do novog rata, zašto službena politika Hrvatske prema BiH iritira Bruxelles i Berlin te zašto sumnjičavo gleda na ideju trećeg entiteta s hrvatskom većinom.

Na konstataciju da u svojem izvještaju ne spominje baš mogućnost novog rata u BiH, iako se politički lideri u BiH proteklih mjeseci natječu u ratnoj retorici, Weber je rekao da su se u Vijeću za politiku demokratizacije (DPC) ozbiljno bavili tim pitanjem zadnjih deset godina.

„Objavili smo dvije sveobuhvatne sigurnosne studije o BiH. Jer je Europska unija na početku strukturalne političke krize, koja je počela preuzimanjem zapadnog vodstva na Balkanu od strane EU-a negdje 2005., prvo dugo inzistirala na tome da nema političku krizu u BiH. A kad su morali priznati da je ipak ima, tvrdili su da ona ne može prerasti u sigurnosnu krizu jer rata više ne može biti, s obzirom na to da su ukinute etničke vojske poslije rata. Mi smo pokazali da klasičnog rata ne može biti, ali da između mira i rata stoji širok spektar svakakvih vrsta izbijanja nasilnih konflikata, prije svega u vidu eskalacije nekih lokalnih nasilnih incidenata u širu krizu. U stanju stalnog podgrijavanja međuetničkih tenzija od svih političkih elita na jednoj, te situaciji socio-ekonomskog uništenja i dubokog socijalnog raslojavanja BiH društva, takav se scenarij, ponajviše kao splet nekakvih pogrešnih političkih procjena glavnih domaćih aktera, nažalost, nikad ne može isključiti“, rekao je Weber, prenosi novinska agencija Patria.

Hrvatsku politiku prema BiH gledate iznimno kritično. Što smatrate da službeni Zagreb radi pogrešno i kako bi se trebao postaviti ako želi imati konstruktivnu ulogu?

- Mi u DPC-u kao transatlantska nevladina analitička kuća vidimo svoju ulogu u analizi, odnosno kritici politike EU-a i SAD-a prema regiji i njezinih učinaka na razvoj demokracije i vladavine prava. Mi se ne miješamo u domaću politiku zemalja regije, ali je analiziramo kao osnovu za kritiku politike Zapada. Prvi smo se bavili politikom susjeda prema krizi u Bosni i Hercegovini, uključujući i Hrvatsku – objavili smo prvu analizu još 2012. godine, a zadnju o politici RH 2015. Ali sad kritika po prirodi stvari mora ispasti oštrija jer ste "naši“, dio ste EU-a. Hrvatska se svojom politikom prema BiH već više od godinu dana pretvarala u prijetnju jedinstvenoj politici Europske unije, što je, ako se ne varam, prvi put izašlo u javnost ovom našom najnovijom analizom. Zamjeram službenom Zagrebu pretjeranu identifikaciju s politikom vodeće hrvatske stranke u BiH i njezinim liderom, odnosno s HDZ-om BiH i Draganom Čovićem, na temelju izjednačavanja njihove politike s interesima bh. Hrvata – što je duboko pogrešno. Jer Daytonski sustav u BiH je takav, da se prepušten domaćim elitama bez prethodne ozbiljne reforme disfunkcionalnog ustavnog poretka, pretvorio u ustavno-politički sustav vladavine etničkih stranaka, ne u ulozi istinskog jamca kolektivnih etničkih prava i zaštitnih mehanizama, nego na osnovu sijanja međuetničkog straha koji služi trajnoj stabilizaciji moći u jednom sustavu patronaže. A to je sustav nefunkcionalnosti, koji je jedino funkcionalan za vladajuće elite, ali ne i za narode i građane. Proizvodi trajnu blokadu reformi, socio-ekonomsku destrukciju te oštro socijalno raslojavanje. Ono što ne proizvodi jest dobar balans između kolektivnih i individualnih prava koji je potreban u BiH, nego radi na stanju u kojem nema vladavine prave, ni individualnih i kolektivnih prava – jer su vladajuće elite u zadnjih deset godina uništile i ono malo demokracije i vladavine prava koje je međunarodna zajednica pokušala osigurati nakon rata. U tom kontekstu, svi zahtjevi za ustavne reforme dominantne hrvatske politike u BiH, za navodnu ravnopravnost hrvatskog naroda, nisu ništa drugo do kamuflaža pravih političkih namjera – oni nisu u nekakvom konceptu "ravnopravnost naroda“, nego ideja o "konstitutivnim strankama", odnosno žele uspostaviti vječnu vladavinu HDZ-a BiH nad Hrvatima u BiH, i to ne iz cijele Federacije, kamoli cijele BiH, nego prije svega iz zapadne Hercegovine. Od toga korist većina građana BiH hrvatske nacionalnosti nema, ni oni iz zapadne Hercegovine, a još manje oni izvan Hercegovine. A budući da službena Hrvatska nije u stanju napraviti razliku između službene politike BiH i RH i hrvatskog naroda, te je integrirati u svoju politiku prema BiH, njezina politika ima suprotan učinak od onoga kako se ta politika predstavlja – ona odmaže bh. Hrvatima da realiziraju svoja ekonomska, socijalna i nacionalna prava te znatno pridonosi tome da oni ostaju u stanju "zarobljenog naroda", kao i ostala dva naroda, odnosno kao svi bosanskohercegovački građani. Ta je kontraproduktivnost Hrvatske politike prema BiH u zadnjih nekoliko godina, nažalost, eskalirala jer su se HDZ BiH i Čović, u savezu s Miloradom Dodikom, pretvorili u najvažniji politički faktor političke, ustavne i socio-ekonomske destrukcije, odnosno preuzeli su vodstvo od Dodika i RS-a. To je koliko odgovornost samog Čovića i HDZ-a BiH, toliko i odgovornost Europske unije, odnosno njezine neuspjele trenutačne inicijative za BiH – o čemu govori i što prvi put detaljno dokumentira naša najnovija studija.    

Kako se u Bruxellesu i Berlinu gleda na službenu politiku vodstva RH prema BiH?

- U Bruxellesu je prošle godine došlo do ozbiljnog sudara oko politike Unije prema BiH između Hrvatske na jednoj strani i gotovo svih drugih država članica na drugoj strani, odnosno oko pitanja ustavnog sustava – i to na najnižoj točki uopće bavljenje EU-a tim pitanjem, konstatacijom Europske komisije da ustavnopravni poredak u BiH ne jamči jedan od osnovnih principa acquisa, pravne stečevine EU-a, a to je jednakost građana. Dakle, službeni Zagreb doveo je u pitanje osnove svog članstva u EU-u – prihvaćanje acquisa. Taj sudar savršeno oslikava dogmatsko-etnizirana percepcija političke realnosti u BiH, u kojoj svako spominjanje "jednakosti građana" biva percipirano kao zagovaranje građanskog modela države, a zagovaranje "jednakosti (ravnopravnih) naroda“ kao zagovaranje prava Hrvata u BiH – a jedna i druga percepcija je u datom političkom kontekstu suštinski pogrešna. To druge države članice i Komisija prepoznaju, ali ne prepoznaje sam Zagreb, koji zato misli da je osnova sukoba to što druga strana (druge strane) pogrešno razumiju Hrvatsku. Rezultat toga je da Bruxelles i Berlin i druge prijestolnice doživljavaju službeni Zagreb kao ono što i jest – remetilački faktor, te kao, kako sam to jednom naslovio, trojanski konj politike proširenja prema Zapadnom Balkanu. Nažalost to je tako jer svojom politikom prema BiH unutar EU-a, službena Hrvatska podriva poziciju svih oni političkih aktera i analitičara koji su se godinama zalagali za članstvo Hrvatske u EU-u.


(Patria/Admir Oručević)