Minobacačka granata bila je proizvedena u tvornici „Krušik“ u Valjevu 1993. godine. Istu oznaku imale su još četiri granate koje su tog dana eksplodirale u blizini Markala. 

Sljedbenici zločinca Radovana Karadžića i danas tvrde da je za masakr odgovorna vlada u Sarajevu, koja je željela isposlovati međunarodnu vojnu intervenciju.

Masakr kod Gradske tržnice bio je posljednji veliki zločin Karadžićevih Srba u opkoljenom Sarajevu. Uslijedila je operacija NATO-a „Deliberate force“ (Namjerna sila). Vojno-političko rukovodstvo Srba prisiljeno je tada bilo na deblokadu Sarajeva i povlačenje artiljerije s položaja oko glavnog grada BiH.

Zračni udari prošireni su i van zone sarajevskog ratišta tako da je NATO uništio znatne vojne potencijale RS-a. U sjeverozapadnoj Bosni uslijedile su i vojne operacije Armije RBiH i Hrvatskog vijeća obrane što je, u kombinaciji sa međunarodnim pritiskom, dovelo do Daytonskog sporazuma.

Imena poginulih  

Tog tragičnog dana, od minobacačke granate ispaljene iz pravca Trebevića, ubijeni su: Omer Ajanović, Hidajet Alić, Salko Alić, Zeno Bašević, Husein Baktašević, Sevda Brkan-Kruščica, Vera Brutus-Đukić, Halida Cepić, Paša Crnčalo, Mejra Cocalić, Razija Čolić, Esad Čoranbegić, Dario Dlouhi, Salko Duraković, Alija Dževlan, Najla Fazlić, Rijad Garbo, Ibrahim Hajvaz, Meho Herceglija, Jasmina Hodžić, Hajrudin Hozo, Jusuf Hašimbegović, Adnan Ibrahimagić, Ilija Karanović, Mesudija Kerović, Vehid Komar, Muhamed Kukić, Mirsad Kovačević, Hašim Kurtović, Ismet Klarić, Masija Lončar, Osman Mahmutović, Senad Muratović, Goran Poturković, Blaženka Smoljan, Hamid Smajlhodžić, Hajro Šatrović, Samir Topuzović, Hamza Tunović, Ajdin Vukotić, Sabaheta Vukotić, Meho Zećo i Narima Žiga.

(NAP/Alen Avdić)