Postoje dvije ključne crte ličnosti kod svake suicidalne osobe, to je jedna vrsta neurotskog reagiranja koji se može dijagnosticirati kao neurotizam i druga bi bila depresija kao jedna od osobina nezadovoljstva sobom ili okruženjem ili obostrano kad osoba bira lakše razrješenje tog intrafizičkog konflikta i počinje se povlačiti u sebe.

Po riječima psihologa Čede Novakovića, gledano sa aspekta okruženja to bi bili prvi simptomi na koje može reagirati bliža okolina (roditelji, prijatelji...). Kad osoba počinje da se povlači bitno je, kaže, pokušati utvrditi uzrok.

- Ako se otkrije da se radi o neurotskom sindromu (koji je posljedica osjećaja) osoba ga skriva, ali je bitno da okolina tad može da pomogne. Svaki suicid nosi u sebi nedostatak samopouzdanja i nedostatak otvorenosti prema okruženju - naglasio je u intervjuu za Fenu.

Glavna prevencija je, kaže Novaković, u obitelji. Svaki roditelj ima priliku da prati razvoj svog djeteta, od rođenja pa nadalje, a svaka promjena u ponašanju može značiti da osoba ima neku dilemu.

- Sistem prevencije u svijetu je jedna od najhumanijih i najekonomičnijih metoda da se bolest ili poremećaj preduprijedi. Kad se dvije osobe sretnu primarna reakcija je da jedna drugu ocjenjuju ili procjenjuju, pitaju ‘kako si, kako ste’. To je generalni verbalizirani ili manifestni oblik ponašanja, pristupa ili prvog kontakta. Ljudi koji imaju sposobnost da lako čitaju druge ljude, najprije mogu da pomognu. U pitanju je vrsta tzv. socijalne inteligencije, gdje osoba na osnovu kontakta može da zauzme neki stav ili dobije informaciju koja je otvorena našom intuicijom - kaže on.

Kako psiholog Novaković ističe, sklonost suicidu nije vezana za godine niti za društveni status, nego za individualni odnos (ja-okruženje, pojedinac-društvo).

- Ako je društvena klima negativna kao što je sad (koju stvaraju npr. pandemije, ratovi, razni oblici društvene devijacije ili oblici nasilja koje može biti kolektivno ili individualno) poremećaj fukcioniranja širih razmjera mora imati i veći utjecaj na devijaciju kod svake osobe. Osnovna karakteristika ove pandemije je strah. Svaka normalna osoba ima epizode manjeg ili većeg strahovanja ili straha koji nekad može da pređe granicu samopouzdanja ili samoorijentacije pa ide prema panici ili postaje čista panična klinička slika. U ovakvoj situaciji, kad je čovjek izložen velikom stresu, teško je naći pravu mjeru kojom će se taj uzrok eliminisati ili umanjiti - kazao je.

Osobe koje su mentalno zdrave i stabilne lakše će, kaže, naći izlaz iz krizne situacije, imat će manje posljedice. Kod onih koji su pak po karakternim osobinama nesigurni, traumatizirani teže će se uspostaviti bilo kakva ravnoteža.

- Ako se tome još doda to da neki problem traje dugo (kao što traje ova pandemija), nemate rješenje kako se spašavati ili spasiti jer nam je 2025. ili 2030. potpuno u magli i niko ne može prognozirati šta može biti od sutra pa nadalje. Za ljude koji imaju problema sa samopouzdanjem i osjećajem sigurnosti, sa strahovanjem za sebe i svoje bližnje da neće moći ispuniti neka očekivanja, za očekivati je oblike ponašanja koji vode u neke mentalne psihičke poremećaje, pa sve do fatalnih ishoda ili suicidalnih impulsa koji ne moraju da se završe suicidalnim činom - kaže on. Neke osobe su, naglašava, pokušale samoubistvo pa se ispostavilo da ih je neko spasio (prijatelj, neko od bližnjih ili nauka) pa su rehabilitovane i prošle su teško traumatsko iskustvo.

Novaković ističe i genetski kod koji može da bude jedan od okidača za samoubistvo ili neki oblik autodestrukcije. Veliki broj suicidalnih osoba se, kaže, regrutuje među onima koji nikad nisu potražili psihološku ili psihijatrijsku pomoć.

- To je ono što zbunjuje, da li su to osobe koje su se određeni vremenski period same borile pa u jednom trenutku došle do maksimuma gdje je prelazak preko crvene linije bilo suicidalno rješenje. Teško je izučavati milijarde ljudi na svijetu – svi smo slični, niko nije isti. Takav je i problem, prelama se kroz različite oblike karakternih osobina svakog pojedinca, njegovog okruženja i opšte društvene klime ili društvenog standarda u kojem se pojedinac nalazi - istaknuo je.   

Psiholog Novaković mišljenja je da će se lakše izaći iz krize što se prije oporavi društvo koje treba da bude velika podrška svakom pojedincu. Kao individualni savjet smatra bitnim ne izdvajati se, ne povlačiti u sebe, imati kakvo takvo okruženje.

- Vrlo je bitno da imamo informaciju o svakom problemu. Mi smo obrazovan narod, dostupno nam je da popričamo ili da se posavjetujemo sa nekim. Nije bitno da li je to medicinski radnik, prijatelj, rodbina ili komšija. Bitno je da za naš problem zna još neko. Ima primjera raznih katastrofa pa su ljudi opet preživljavali, jer su se borili - kaže.

Upitan za posljedice koje pandemija ostavlja na pojedinca i društvo, psiholog Novaković kaže 'bit će teško'.

- Svjetski kongres psihijatara nedavno održan u Moskvi obrađivao je temu pandemije i posljedica, a zaključak je da će veliki problemi biti na opštem mentalnom planu. Da li će to biti kroz oblike nedostatka samopouzdanja, kroz razne oblike amnezije, socijalnih distanci, ekonomskog pada niko ne može da predvidi jer je problem obiman i aktuelan pa je teško prognozirati. Ipak, pandemija još nije završena, a već se osjetila potreba da se na svjetskom nivou sastane grupa ljudi koji pokušavaju da pomognu čovječanstvu. Očekivati je od medicinara i medicinskih institucija da što prije iznađu neke adekvatnije preparate (cjepivo ili tableta za oralnu upotrebu) da bi se, kao i svaka druga, i ova pandemija dovela pod kontrolu - kazao je.

Govoreći o medijskoj i o društvenoj odgovornosti i raznim oblicima zbunjivanja u vrijeme pandemije, Novaković kaže da je za očekivati i kolektivnu depresiju ili kolektivni pad samopouzdanja, efikasnosti koja se projektuje kroz sve oblike ljudskog življenja, od vlastite ličnosti i funkcionalnosti do makroekonomskih pokazatelja sistema ili organizacije.

- Problem kakva je pandemija ne može se verificirati za kratko vrijeme. Neke posljedice će biti dugotrajne, nažalost, i niko ne zna na koji način će se manifestovati kod pojedinca a kako kod društva na nekom širem društvenom planu. Moramo vjerovati u sebe, da se možemo boriti. Moramo vjerovati nauci, moramo vjerovati politici koja odlučuje koga spašavati. Mora se naći neki model koji će biti sveobuhvatan i vrlo progresivan i dalekovidan, da u taj model povjeruje što više ljudi, većina članova društva ili sistema. Ako nema te perspektive ili nade (koja posljednja umire) svaka druga varijanta bila bi teža - poručio je psiholog Novaković.

(FENA)