U martu ste rekli da će Putin izgubiti rat u Ukrajini. Šta vas je učinilo tako sigurnim? 

Ako braniš vlastitu državu, u prednosti si. Moralno, ali i strateški, jer poznajete teren. Ukrajina je najveća država u Europi. Kako zauzeti 600.000 kvadratnih kilometara? To nije moguće. Od okupacije Krima Ukrajina se i vojno pripremala. Ukrajinci su bili podcijenjeni, a Rusi precijenjeni. Putin nije uspio zauzeti Kijev, kao što jugoslavenska vojska i Milošević nisu uspjeli zauzeti Sarajevo u tri godine. Vijetnam ili Afganistan također su dobri primjeri kako slabiji igrač može pobijediti s domaćom prednošću.

Na početku invazije na Ukrajinu često se pogrešno govorilo da je to prvi rat u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

Široki slojevi stanovništva zaboravili su jugoslavenske ratove. Bosanci su se fantastično integrirali u Austriju. Prema nekim stavovima, čak i bolje od Nijemaca. Ali trebali smo izvući pouke iz ratova. Oko Ukrajine je bilo stacionirano 120 hiljada vojnika. Do posljednjeg dana niko nije vjerovao da će napasti. Ali nisu došli kao turisti sa svojim tenkovima.

Teško oružje isporučeno je Ukrajini. U Bosni i Hercegovini tijekom rata to nije bio slučaj.

U Bosni je čak uveden embargo na oružje. Latif, bivši šofer u austrijskoj ambasadi ispričao mi je priču o tome. Vojnici su marširali kroz šumu sa zeleno obojenim solunarima, demonstrativno i jasno vidljivim, simulirajući oružje, kako bi odvratili neprijatelja. Jer u početku nisu imali oružje.

To je bilo prije skoro 30 godina. Zašto bismo trebali brinuti o Balkanu u miru?

Tu ulažemo milijarde i imamo veliki obim trgovanja. U slučaju Bosne i Hercegovine smo na milijardu, a u slučaju Slovenije čak na pet milijardi. Svaka investicija koju napravimo na Balkanu se isplati. Naša sigurnost počinje na Balkanu. Napadač u Beču došao je s Balkana. (misli se na Kujtima Fejzulaija, koji je 2. novembra 2020. u Beču ubio 4 a ranio 22 osobe, op. SB).

Napadač u Beču je možda imao korijene u Sjevernoj Makedoniji. Ali bio je Austrijanac i stoga domaći. Može li biti da mi volimo probleme gurati na Balkanu?

Ne smije se generalizirati. Ali držim da je Balkan sigurnosna zona na koju treba obratiti pažnju.

U Bosni i Hercegovini upozoravaju, tenzije nikada nisu bile veće od rata.

To je tako. Milorad Dodik godinama stvara napetost. Prijetnja secesijom dio je Dodikovog svakodnevnog posla

Dobro, ali ovaj put Dodik je otišao korak dalje. Najavio je da će stvoriti vlastitu vojsku. Dodik više ne priznaje državnu agenciju za lijekove. Također je najavio da će izaći iz poreznog, pa čak i iz pravosudnog sustava. Ne želi priznati presudu Ustavnog suda ako mu se ne sviđa! Visoki predstavnik ima široke vlasti. Mogli ste jednostavno smijeniti Milorada Dodika.

Da, i on je to odavno zaslužio. Prekršio je Daytonski sporazum i bosanskohercegovački ustav.

Dodik održava dobre kontakte s Putinom. Kažu da ga je sreo preko 20 puta.

Prema mojim bilješkama, sreo ga je dvanaest puta, ali da: dobro se poznaju.

Može li se u Bosni javiti ukrajinski scenarij da Rusija prizna nezavisnu Republiku Srpsku?

Mnogi upozoravaju na scenarij sličan Pridnjestrovlju, gdje u istočnoj Moldaviji djeluje ruski marionetski režim. Samo, teritorijalni integritet i suverenitet Bosne potvrđen je u Vijeću sigurnosti UN-a. Rusija je također glasala za uključivanje Bosne u UN. Bilo je to prije točno trideset godina, 22. maja 1992. godine.

Pozicije su promjenjive.

Ne znamo šta Moskva namjerava. Ne, Bosna i Hercegovina i Srbija su okružene zemljama NATO-a. Ako želite stići tamo, prvo ih morate prijeći. Na kraju, ni Srbija ne bi priznala Republiku Srpsku. Prvo, zato što je važnija povezanost Beograda s Briselom i Berlinom, a drugo, zato što ni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ne želi da država prizna Kosovo. Dodik stalno govori o srpstvu i o tome koliko je ono navodno ugroženo. Sve su to bajke. Srbima u Bosni i Hercegovini najviše prijete političari poput Dodika koji nemaju kičmu. Njegova politika je izolirala i osiromašila Republiku Srpsku. Dodik je izuzetno bogat, dok je stanovništvo ostalo siromašno.

Prije trideset godina navodno ste se prilično dobro slagali s njim.

Tačno je. Bili smo "na ti". Dodik je bio nada Zapada. Tada je još govorio da je u Srebrenici bio genocid. Danas su za njega Ratko Mladić i Radovan Karadžić narodni heroji. Štoviše, on ih smatra očevima osnivačima Republike Srpske.

Obojica su ratni zločinci koji su sada osuđeni.

U Bosni je bilo školskih razreda koji su posjećivali grafit Ratka Mladića kako bi se fotografirali. Prema mom zakonu, to se promijenilo. Sada je 80 posto manje poricanja genocida.

Nedugo prije isteka mandata, u julu 2021., izmijenili ste nacionalni krivični zakon. Ko negira da se u Srebrenici dogodio genocid, može ići u zatvor do pet godina. Je li takav pristup uspješan?

Nürnberški proces u Njemačkoj također su pokrenuli saveznici. Nakon velikih ratova, društvo često nema snage da to učini samo. Zato je potrebna podrška međunarodne zajednice, barem na početku. I mi smo imali saveznike u Austriji do 1955. godine.

Zašto ste čekali dvanaest godina sa zakonom?

Jer sam čekao pravomoćnu osudu Ratka Mladića u junu 2021. Ali htio sam dati priliku i domaćim političarima da sami donesu zakon u Parlamentu. Međutim, to je propalo barem četiri ili pet puta.

Reakcije nisu bile samo pozitivne. Stalno ste dobivali prijetnju smrću.

U jednom dopisu stajalo je da će pošiljatelj kupiti pištolj za 28. juni.

Iza mene na zidu visi slika. Na njoj su jedna do druge pravoslavne i katoličke crkve kao i džamija. Žive li različite vjere danas u Bosni mirno zajedno?

Da, također i sa Jevrejima. Prije 500 godina tisuće Jevreja bilo je protjerano iz katoličke Španije i našli su se utočište u Bosni, između ostalog. Sjetim se jedne lijepe anegdote iz vremena provedenog u uredu (u Sarajevu). Hasan, musliman iz Tešnja, obnovio je katoličku crkvu u svom gradu, koja je bila u lošem stanju. Ja uvijek kažem: Na nižem nivou ima mnogo malih Nelsona Mandela. Naprimjer, Hrvati i Muslimani koji prikupljaju sredstva za obnovu Srpske pravoslavne crkve u Mostaru, koja je razorena u ratu. Danas stoji na istaknutom mjestu u ovom prekrasnom gradu. Nadam se da će ta stara Bosna opet uskrsnuti. Inače, još više ljudi će napustiti zemlju.

Zemlje zapadnog Balkana imaju izglede za pristupanje (u EU) već trideset godina. Za mnoge procese nije dovoljno brzo. Radije će emigrirati nego čekati.

Perspektiva koja je predaleka nije privlačna. Sada Europa mora smisliti druge korake da veže zemlje za sebe. EU bi morala djelovati mnogo fleksibilnije.

Naprimjer?

Mogle bi se sada raspodijeliti kohezijske isplate, a ne čekati da zemlje postanu članice. Moglo bi se pozvati kandidate bez prava glasa na sastanke u Briselu, naprimjer na Vijeću za vanjsku politiku. Bosna bi mogla uvesti euro, koji već dobro funkcionira u Crnoj Gori i na Kosovu. I dalje smo bili kreativni i fleksibilni kada je u pitanju integracija DDR-a (Istočna Njemačka) ili preuzimanje Kipra. Kada su primljene Bugarska i Rumunjska, zažmirilo se i na pitanje vladavine prava.

Ali, nije li baš u tome problem? Francuski predsjednik Emmanuel Macron upozorava da bi mnogi mali Orbánovi mogli završiti u EU.

Vjerojatno postoji otpor među francuskim stanovništvom. I sa tim ljudima morate razgovarati i reći im da je Europska unija svakim proširenjem jača. Ali moramo se odmaknuti od načela jednoglasnosti. U ovom trenutku čak i mala Malta može zaustaviti odluku.

Jeste li naučili nešto u Bosni o životu etničkih grupa u Koruškoj?

Da se niko ne mora odreći svog identiteta. Niko se u Republici Srpskoj ne mora odreći srpstva i pravoslavne vjere. Ali također biste trebali njegovati zajednicu i kulturu drugih. Nadam se da će stara Bosna s četiri vjere uskrsnuti, ali u europskim okvirima.



(Aldina R.)