Spahić je bio uzor svojoj sestri, koja je od njega bila mlađa osam godina. Ona je željela postati ljekar, baš kao njen brat.

Stravične okolnosti

- Još smo u šoku, jednostavno zdrav razum ne može prihvatiti da se u tom trenutku toliko slučajnosti desilo, da je radila do devet navečer, da je izašla s kolegicama na kafu, došle su iz različitih gradova da se vide. To su bile njene kolegice, doktorice s fakulteta, i baš ona kaže da izađe deset minuta ranije, da kaže momku: "Ne moraš me ti voziti kući. Kolegica će me odvesti" i kolegica baš parkira auto u toj nekoj sporednoj ulici, gdje baš u tom trenutku, na tom mjestu, gdje je neko tamo proklizao pod djejstvom alkohola... Nevjerovatno, toliki splet okolnosti... Da je neko režirao, nema šanse da bi se sve desilo u tom trenutku... A tek trenuci tuge i bola, to ne može niko osjetiti ko nije doživio - izjavio je Spahić.

Dodao je da su se posljednji put okupili porodično sedam dana pred nesreću, kada su bili na jednoj svadbi u Bihaću. Kaže da je to bio prvi put da je momka povela, prvi susret s njenom porodicom.

- To joj je bio prvi momak. Nije je to zanimalo ranije, nije imala ni vremena. Prije godinu je rekla da nije upoznala stvorenje kakav je njen Nedim, tako divan. Planirali su zajednički život. Prvi put ga je dovela u Bihać, ja sam došao iz Njemačke, gdje živim sa suprugom i dvoje djece, i upoznao sam ga. Toliko se veselila i plesala, ti trenuci će mi zauvijek ostati u sjećanju - kazao je Spahić.

Istakao je da se Azra s momkom Nedimom posljednji put čula deset minuta pred tragediju.

- Rekla je: "Izašla sam, evo idem kući i bilo mi je predivno. Malo sam se opustila nakon posla, nakon 100 pacijenata pregledanih u domu zdravlja do devet navečer." Uživala je stvarno, nikad u životu nije bila sretnija, svi snovi su joj se polako ostvarivali. Radila je na fakultetu, a, pored toga, svirala je klavir, crtala, nevjerovatno vedra je bila, i to svi kažu. Ovih dana su to potvrdile i radne kolege koje su dolazile. Jednostavno, njena pozitivna energija vladala je gdje god se pojavi i takva je odmalena bila, skromna, pozitivna i vesela. Jednostavno, još ne možemo to pojmiti - kazao je Adnan.

Period odrastanja

Između njih je razlika bila osam godina, stoga su se u mnogo stvari mimoišli u životu.

- Ja sam krenuo u školu, ona se tek rodila. Ja sam u srednju školu krenuo kad je ona u osnovnu. Ja sam u Sarajevo otišao da studiram kad je ona bila četvrti osnovne. Tako da smo uvijek bili u nekom raskoraku. Kad sam ja otišao u Njemačku, ona je otišla u Sarajevo - prepričava nam.

Kad se desila tragedija, Adnan je bio kod prijatelja sa svojom suprugom u Minhenu.

- Oko dva sata poslije ponoći moja supruga je vidjela propušten poziv od Azrinog momka na telefonu... Ja sam obavijestio svoje najbliže, a suprugini roditelji su odmah krenuli iz Konjica u Bihać, u tri ujutro... Mi smo sjeli u auto i krenuli bez ičega, bez pasoša. Savjetovano nam je da krenemo kad svane. Vozio sam sat i po, nisam mogao više izdržati, morao sam nazvati majku, stao sam pored puta i nazvao sam je. Nisam mogao izustiti ni riječ. Pitala me: "Šta je bilo", rekao sam: "Azru je udario auto", ona je upitala: "Samo mi reci da je živa." "Ne mogu, nažalost", rekao sam joj - ispričao je Spahić.

Istakao je da su njegovi roditelji trenutno kući u Bihaću te da je i on s njima. Ostatak teksta pročitajte ovdje.