- Osjećam se kao čovjek koji nikada ništa nije radio i koji posebno nema nikakvog iskustva, a znam da baratam s tim kamerama i znam otprilike šta, kao i kada se sjećam svog djetinjstva. Sjećanja obično imaju taj uvećavajući efekat. Međutim, ne sva. Recimo, ja sam tajno jedne večeri otišao u Sarajevo da provjerim da li je isti broj stepenica koje sam opisao u knjizi, kojima sam se penjao do Osnovne škole Hasan Kikić i da vidim da li je ta kuća, koja mi je sijevala u snovima ili u nekim radnjama koje su bile vezane za nju, veća ili manja od tog što sam ja zamislio - kazao je Kusturica.

Dodao je da je to bilo čudno zato što je bila noć pa je sve bilo "prigušeno".

- Nije bilo dovoljno svjetla, ali je bilo mnogo manje nego što, recimo, jedna slika u dnevnim novinama... Kada je izašla moja prva knjiga, oni su nešto reagovali na to pa je u "Vremenu" izašlo... Te stepenice su bile slikane nekim širim objektivom pa je to izgledalo kao da se penješ na Trebević, na neko izletište. Međutim, kada sam došao tamo i ugledao te stepenice, to su bile kamene stepeničice koje nisu imale, kako bih rekao, kao kad odeš u Atinu pa vidiš mjesto koje je zapravo napravljeno po mjeri čovjeka. Kad odeš u Akropolj, odjednom vidiš sve. Tamo je to ličilo... Izazvalo je neku sjetu. U toj percepciji, taj prostor je mnogo ljepši u snovima nego u svojoj realnosti - ispričao je.

Naveo je da je u Sarajevo došao sam, a voditelj ga je pitao jesu li ga ljudi prepoznali.

- Oni su toliko mene... Možda sam i ja doprinio, naravno. To koliko ja sumnjam u sebe, kad prestanem da sumnjam, onda postajem nepodnošljiv, a to je posebno kada me neko provocira. Moje sumnje u ono što sam radio su vječne - kazao je.

Poriv da dođe u Sarajevo bio je taj da vidi je li mašta zakazala ili je realnost "iznegirala" tu maštu.

- Vidio sam da sam pogodio. Četiri - pet stepenika se razlikovao taj put koji sam opisao u knjizi od onog broja stepenika koji sam ustrčao. Još uvijek imam snage. Mogu da trčim, tako da ako je trebalo da me neko zaganja, da zbrišem. Znao sam dobro te ulice i niko ne bi mogao da me uhvati. Znao sam tačno u koju udžericu da utrčim, pod koji tavan, jer tamo sam, na kraju, proveo djetinjstvo - ispričao je Kusturica.



(Ajdin B.)