Decenija je prošla od vašeg posljednjeg rok albuma. Da li je muzika koju ste stvarali u međuvremenu bila eksperiment ili bi trebalo da sačekamo na nove pjesme poput “Desert Rose“ ili “Field of Gold”?

“Mislim da sam moju publiku doveo do toga da očekuje neočekivano, kao i da uživa u tom faktoru iznenađenja. Za mene je to esencija muzike, njena srž. Ne želim da prestanem sa učenjem ili radom na mojoj muzici, zadržao sam dječju radoznalost kada je ona u pitanju. Rad i kreativnost me čine srećnim, tako da definitivno ne želim da se zavalim u stolicu i podignem noge na sto”.

Koja priča se krije iza vašeg novog albuma “57th & 9th“?

“Iskreno uživam da šetam do posla, vjerujem da sam do najboljih ideja došao dok sam hodao. Ovaj album je snimljen u ‘Hell’s Kitchen’ u Njujorku, a ugao 57. ulice i 9. je raskrsnica koju bih prelazio svakog dana na putu do studija. Hodao sam oko 12, recimo, blokova, bez obzira na vremenske uslove, i onda bih stao i meditirao trenutak ili dva o danu koji je preda mnom ili o danima koji su iza mene dok prelazim raskrsnicu”.

Pjesma “50.000“ je, na neki način, omaž umjetniku Prinsu, koji je preminuo u aprilu 2016. Vjerujete li da bi mu se pjesma dopala?

“Na neki način, ova pjesma je refleksija na gubitak nekoliko kultnih kulturnih ikona u posljednjih godinu dana. Vezujemo za njih neku vrstu besmrtnosti, a dijete u nama gleda u njih i misli: ‘Kako su mogli da umru’. Ova pjesma je stvorena iz ugla nekoga ko gleda kako mu prijatelj umire i suočava se sa njegovom smrtnošću”.

U posljednjih nekoliko godina, kada već govorimo o tome, izgubili smo neka zaista značajna muzička imena. Plašite li se vi smrti, što u fizičkom što u kreativnom smislu?

“Ne plaši me smrt, ali nisam spreman da umrem. Još uvijek imam posla. Ali samo prihvatanje činjenice da ćete umrijeti, kao i smrtnosti, važno je i bitno jer je to činjenično stanje, realnost, za sve nas”, piše noizz.rs.

(Alen Avdić)