„U modi su bili visoki mužjaci širokih ramena i krupnih šaka. Većina žena svoju ljubav prema partneru ne doživljava kao nešto što će joj odrediti sudbinu. Više pažnje posvećuju odabiru vjenčanice nego testiranju budućeg oca svoje djece. Kad se zaj****o, ne čudimo se previše“, dodala je ona.

Objašnjava da je mnogo puta gledala da se strastvene ljubavi pretvaraju u strastvenu mržnju.

„Ljubav ima svoj rok trajanja. Dugačka, bijela haljina uvijek se može pretvoriti u kratku u kojoj ćeš nekoj nesretnici otići na vjenčanje. Ti, konačno slobodna, ona pravomoćno osuđena. Ali…Neko nam je rekao, postoji bezuslovna ljubav, postoji vječna ljubav, postoji ljubav otporna na oluje, poplave, požare, potrese. Ljubav majke prema svojoj bebi. Bebine godine tu ne igraju nikakvu ulogu. Dok postojiš, ono što si rodila za tebe je beba. Bespomoćno stvorenje smije sve i sve mu je unaprijed oprošteno“, piše Rudan.

„Moja prijateljica je kćerki dala kuću pa sebi u sedamdesetoj iznajmila stančić. Ovih je dana vlasnik tjera na ulicu jer će garsonjeru da proda. Sama je kriva. Je li „kriva“? Što ako je ljubav između majke i njene mladunčadi nešto veće od života? Druga prijateljica je sinu u kešu platila stan, kupila mu auto, plaća njegove režije, jedva preživljava. To radi za svoj duševni mir. Majka mjeri svoju sreću veličinom sreće svojih beba“, piše dalje književnica.

Ključno pitanje, prema riječima Vedrane Rudan, jeste da li bebe mogu da budu sretne dok su majke žive ili to postaju tek kada odu daveži – kako ih naziva u tekstu – koji ih finansiraju?

„Tu su i pogrebni troškovi. Bebe su najsretnije dok stoje na rubu majčinog groba i jecaju u nevjerici. Organizovala sam svoju sahranu. Platila sam čovjeka da moju urnu odveze barkom na otvoreno more i prah istrese u dubinu. Do smrti me žderalo dijete, nakon smrti će me gutati ribe. To će mi biti najbolja investicija u životu, oprostite, poslije života. J****e! Moje dijete voli orade. I nakon smrti ću biti jestiva?“, piše Vedrana Rudan.

(Ajdin Balićevac)