U intervjuu za Anadolu Agency (AA) Tanja Stupar Trifunović, koja je za ovaj roman ranije dobila treću nagradu na konkursu "Zlatna sova" i našla se u mnoštvu užih izbora za razne nagrade među kojima i NIN-ovu izjavila je da joj je priznanje koje je dobila vratilo vjeru u ono što radi. Dodjela nagrade predviđena je za kraj maja, a ovu književnicu nakon objave da je dobitnik nagrade u dva dana kontaktiralo je više izdavača zainteresovanih za prevode romana na pet jezika.

Na pitanje kakav je osjećaj dobiti ovako značajno priznanje kazala je da je "i lijep i radostan i potresan i pomalo i uznemiravajući".

"Naravno jako ohrabrujući, ne samo za mene nego i za sve mlade autore, i one manje mlade koji se tek oprobavaju da napišu neko djelo. Čovjek u to uloži dosta energije i sopstvene ličnosti i unutarnje energije i snage. Poslije toga se osjeća malo iscijeđeno i prazno i onda ovo sve dolazi kao neka vrsta satisfakcije i nadoknade emotivne. Nekakva povratna reakcija koja naprosto na neki način ispunjava čovjeka i vraća mu vjeru u ono što radi. Zaista trud oko romana je dosta iscrpljujući", rekla je Stupar Trifunović.

Pisanje svog prvog romana poredi sa zaljubljivanjem odnosno neizvjesnošću i strahom "kako će to sve ispasti". Pomogli su joj najbliži prijatelji i kritičari poput Ljiljane Šop ohrabrenjem.

"Satovi u majčinoj sobi" su poetski roman koji se najviše bavi odnosom majke i kćerke, svim onim što mi prećutkujemo u odnosu između majke i kćerke ili što je možda teže i dotaći i izraziti jer se radi o slojevitom i složenom nivou osjećaja i osjećajnosti u ovom kompleksnom odnosu, jer svi mi odrastamo uz jednu sliku majke i njenu brižnost. Kada čovjek malo sazri zapita se kakva je ta uloga, šta se nalazi iza tog svega, kakva je majka kao ličnost, da li je naša majka samo ta osoba koja brine o nama, šta se zapravo dešavalo u njoj sve te godine, dok je nama igrala ulogu majke. Na neki način pokušava odgovoriti na sve to, ko je majka kao osoba, ne samo moja majka nego ko su sve te majke oko nas, imaju li pravo na svoju ličnost ili nemaju, koliko ona nestaje pod ulogom majke? Naravno tu su i nove generacije majki i kćerki koje dolaze, tako da je to možda ulančan roman koji govori o nekoj porodičnoj pozadini ženskog odrastanja, sazrijevanja i svega onog što žena u svom životu prolazi", istakla je Tanja Stupar Trifunović.

Na pitanje da li je lakše dobiti priznanje u domaćoj ili stranoj sredini, navela je da je dobila simpatičnu poruku kolege književnika "Nekad je lakše uspjeti globalno nego lokalno", koja je neka vrsta refleksije na sve što je prolazila prethodnih godina i što se odnosilo i na njene reakcije na dodjeljivane nagrade i pokušaje da skrene pažnju na čitav niz mlađih autora koji jako dobro pišu.

"Pratila sam to i kao novinar i kao kritičar i kao književnik i uvijek sam osjećala neku vrstu nezadovoljstva: zašto nedovoljno brzo prepoznajemo talentovane ljude? Ne samo u oblasti književnosti nego uopšte, i mislila sam da treba da budemo malo brži da reagujemo i da ohrabrimo ljude, pošto je čovjeku u tim prvim koracima zapravo ohrabrenje najvažnije. Poslije se već i sam ohrabri pa ne treba ga toliko podržavati", smatra ona.

Da je lakše uspjeti globalno nego lokalno iskusila je kaže i "na sopstvenim leđima".

"Baš zato plašim se da smo mi stvorili jedan malo uzak sistem i razmišljanja i vrendovanja, koji nažalost ne korenspondira sa situacijom oko nas i da je krajnje vrijeme malo da se otvorimo, prozračimo vazduh i vidimo šta se dešava u svijetu oko nas i pokušamo makar se približiti tom svijetu i svemu onom što se odvija", kazala je Tanja Stupar Trifunović

Navela je da se o položaju književnika mnogo razgovara, ali da ti razgovori "postaju pomalo iscrpljujući jer nema nikavih pomaka".

"Nekim književnicima kod nas je jako dobro iako iza njihovog književnog statusa nema baš jako dobrih djela. Nekim književnicima i nije tako dobro, iako imaju nekakva djela iza sebe. Mislim da prvenstveno trebamo poraditi na nekom vrednosnom sudu i prepoznati što je to što je dobro i što je to po čemu smo mi konkurentni u nekim drugim sredinama. Književnik danas i ovdje je u položaju kao i svi drugi ljudi, naprosto je opterećen sa svim okolnostima kao i ostali. Boro Kapetanović u jednom intervjuu je simpatično primijetio, tad sam radila kao novinar, kako je kod nas riješeno pitanje književnika i njihovog umjetničkog statusa: svi su zaposleni. Svi moraju da rade i mislim da BiH, u oba entiteta je ista situacija, jedina nema status slobodnog umjetnika ili mogućnost da se čovjek bavi isključivo umjetnošću. To sve govori o tome kakav je položaj umjetnika ili književnika. Ne znam možda postoji jedan, dva, tri, ne više sigurno na nivou BiH umjetnika koji žive u tom statusu, svi drugi rade neke druge poslove, naravno to ide na uštrb književnosti, na uštrb mogućnosti da se uradi nešto više, bolje i kvalitetnije. Naprosto se svaštari i čovjek je prinuđen svaštariti da bi mogao sebi da obezbjedi nekakav minimum egzistencijalni i da može da živi", rekla je ona i dodala da bi, iz njenog iskustva, živjeti samo od književnosti bilo poprilično iluzorno.

Obzirom da slovi za brutalno iskrenu književnicu pitali smo je i da li joj je to nekada nanijelo štetu izjavila je da smatra da to nije ni neka pretjerana iskrenost ni hrabrost.

"Naprosto ja tako posmatram posao književnika. Njegov posao jeste da bude iskren. Ko je pisac? On bi trebao biti čovjek koji ima i u odrasloj dobi tu spremnost da ima u sebi tu vrstu začuđenosti kao malo dijete, naravno i spremnosti da to iskreno kaže", rekla je ona.

Prema njenom mišljenju neko mora da ukazuje na sve ono što se dešava.

"Najlakše je biti uljuljkan, ali mislim da je naša stvarnost inspirativna baš i ima obilje materijala da se kaže i pokaže šta se zapravo tu odvija. Mislim da nisam bila brutalno iskrena, nego više nježna" rekla je Tanja Stupar Trifunović.

Književnici su, dodala je, izborom zanimanja pozvani da govore istinu i da ne uljepšavaju stvarnost, nego da je pokazuju kakva jeste kako bi je svi na neki način bili svjesniji. 

(Anadolu Agency)