U obrazloženju je stajalo da "njegova proza sadrži epski naboj kojim prati ljudske sudbine iz historije svoje zemlje". Bio je prvi čovjek sa prostora bivše Jugoslavije koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Svečana dodjela nagrada održana je u Stocholmu 10. decembra 1961. godine, u dvorani Koncertne palate švedske akademije. U januaru ove godine u Nobelovom muzeju u Stocholmu otvorena je izložbena postavka u čast Andrića koja je sadržavala originalne rukopise i autentični kameni fragment stare višegradske ćuprije.

Prenosimo Andrićev govor na svečanoj dodjeli Nobelove nagrade koji je nazvao "O priči i pričanju".

- Moja domovina je zaista mala zemlja među svjetovima, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i sa ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim. 

Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovjedač opisuje sadašnjost ili prošlost ili se smjelo zalijeće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A, o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Svako priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svako snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha."

Nagradu koju je dobio odlučio je pokloniti za unapređenje bosanskohercegovačkog bibliotekarstva.

U pismu koje je 17. maja 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine on je napisao:

"Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unaprjeđenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine."

Nekoliko godina kasnije Andrić je poklonio i ostatak novca za unaprijeđenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.

Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika koji će za njegovog života predstavljati konstantnu temu i simbol njegovog identiteta. Djetinjstvo provodi u Višegradu. Andrić je prepoznatljiv po svojim djelima kao što su “Prokleta avlija”, “O priči i pričanju” i “Omer paša Latas”.

Preminuo je 13. marta 1975. godine u Beogradu gdje je i sahranjen. Posljednje zapisane riječi ostavio je u svojoj bilježnici gdje je stajalo: "Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čovjeka strah. A kod književnika i svakog 'javnog radnika' dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju..."

(Patria / Haris Ahbabović)